Lijepo je sresti na stadionima ili drugdje bivše asove. Pomalo zaboravljene. Priznajem, na Grbavicu idem više, baš zbog tih susreta negoli radi ovog “hibridnog” nogometa. Gdje pojedinci u jednoj sezoni ljube i bacaju isti taj dres. Teško je danas mlađim generacijama opisati osjećaj pri susretu s, Mišom Smajlovićem, Hamom Dizadarevićem, Enverom Hadžiabdićem, Radetom Matićem, Borisom Bračuljem, Enverom Kapidžićem…
Ako ih i ne sretnem onda iz novinarske lože sa svojim samsungom zumiram proslavljenje asove i dijelim po “fejzbuku” i portalu. Jednako tako me raduje kada sretnem: Denijala Pirića, Seju Jesenkovića, Mirsu Fazlagića, Fahrudina Prljaču, Refika Muftića, Branu Jelušića, Edina Spreču, Fuku Muzurovića, Zdenku Jelića…Kakve su to bile fudbalske veličine, sportski radnici, asovi, džentlmeni… Ima ih, doduše sve manje u drugim gradovima, poput Mehmeda Buze, Nazifa Gafurovića, Franje Džidića, Fahre Avdičevića, Radeta Jovičića, Nusreta Čerkića, Rizaha Meškovića, Mate Gavrana, Husnije Arapovića, Ešrefa Jašarevića…Premda su u svoje vrijeme bili vrsni igrači, oni su danas u sjeni novokomponiranih “sportskih radnika” koji se šepure po svečanim ložama…
“Pokucali” smo na vrata jednog zaboravljenog, u to vrijeme sjajnog igrača. Novijoj čitalačkoj publici ništa ne znači ime Šefkije Brdarića. Rijetki će pogoditi i kome je riječ. U ono vrijeme šezdesetih godina Brdarić je slovio kao jedan od najvećih talenata u BiH.
Umjesto velike karijere završio je kao odličan amaterski igrač i prosvjetni radnik. Gdje je i stekao penziju. Ranih šezdesetih godina sve je nagovještavalo da će Brdarić izrasti u pravog igrača.
“Počeo sam u Podgrabu, gdje sam i rođen, a kasnije tu predavao u osnovnoj školi. Bio direktor iste… Kao šesnaestogodišnjaka put me vodi u Sarajevo. Potpisujem profi ugovor nakon samo jedne utakmice..”- prisjeća se Brdarić.
Osim ga hvalio
Abdulah Gegić u njemu je vidio igrača, ali spletom okolnosti prijatelji iz Želje s kojima se družio nagovorili su ga da dođe u Želju. Pristaje, ali tadašnji trener Munib Saračević nije imao sluha. Nije ga poveo na pripreme, a nestrpljivi i pomalo razočarani Brdarić ide dalje.
“Znam da su Osim, Smajlović i drugi, kada su se vratili s olimpijskih igara, pitali: “Zašto ne vode “maloga”. Ima štofa. On je igrač za nas”…
Mada je briljirao na prijateljskim utakmicama ugovor nije potpisao.
-“Ne znam šta se čekalo s ugovorom. Otišao sam u Sarajevsku Bosnu. Zvao me i Miroslav Brozović u Borac. “Broza” mi nudio mjesto prvotimca, ali sam odlučio ostati u Sarajevu”…
Brdarić nije gubio vrijeme. Završio je pedagoški fakultet. Predavao njemački i bosanski jezik, odgajao nove generacije budućih inžinjera, doktora, radnika, profesora…
Bio je svestran, položio je za sudiju saveznog ranga. Premda je bio vrlo nadaren, imao sve stručne reference, kakve danas nemaju neki koji nose fifin grb, nije ostao u sudijskim vodama. Nakon fudbala prosveta je postala njegova nova ljubav i zanimanje.
Slomi mu nogu
-“Jednostavno nije se dalo. Tako zapisano” – kaže nam Šefkija Brdarić. Koji se nerado sjeća jednog tamnog detalja. Na trening utakmici dok je bio član bordo tima Fahrudin Prljača je neoprezno startao. Stradala je noga. U to vrijeme operacija nije garantirala povratak na teren. Barem ne igre na vrhunskom nivou, pa je Brdarić i u četvrtoj deceniji igrao za svoju dušu. U Bosni, Pofaličkom, Jahorini, Romaniji… Bio je igrač i trener. Džentlmen, glas je koji ga i danas prati.
Ovo je samo djelić iz života jednog gospodina u kopačkama. Njegova priča mogla bi stati u jedan dokumentarac. Nije uspio kao nogometaš, ali se realizirao u drugom poslu. Sarajevo i danas ima jednog Šefkiju. Šefkiju Resića, omladinskog reprezentativca BiH i jednog od najvećih talenata na ovim prostorima. Nadamo se da će on ostvariti zapaženu internacionalnu karijeru…
Ovo je priča o zaboravljenim asovima. Koliko u BiH danas imamo veličina poput Šefkije Brdarića. Ovo je naš mali doprinos da ih pazimo dok su tu, s nama. Neki klubovi paze svoje asove…
(S.S./Sportske.ba)