Da li je podno Starog mosta, nakon što je u bosanskohercegovačkom stradalništvu srušen, sada obnovljen, kako kroz šalu govore „rođeni”, još stariji, svirala gitara i čula se balada, ili je to činila prelijepa Neretva; tek, Ivan Ćurković dugo je stajao naslonjen na zid, pokraj stare kujundžinice, s novinarom Josipom Muselimovićem, advokatom i piscem, listajući po vedrom nebu dane mladosti i doba kada je kao sedamnaestogodišnjak postao golman Veleža i omladinske reprezentacije Jugoslavije.
Ćurkoviću se gotovo otelo:
– Mali klubovi, zbog veličine sredine iz koje dolaze, imaju beskrajno veliki ponos jer su svjesni svoje vrijednosti, upravo takav je bio i vjerujem ostao fudbalski klub Velež…
Čas prije na izložbi, u obližnjem prepoznatljivom mostarskom kafiću „Globus”, koji je postavio njegov drugar Zlatko Serdarović, sreo se s nekolicinom svojih vršnjaka, a kroz njihovu priču uvjerio se da nije uvijek historija život bez teorije, već naprotiv:
– Kao dječak divio sam se Brkljačiću, Iroviću i Barbariću koji su majstorski čuvali gol Veleža, ja sam stigao poslije njih i tako je započela era nepisanog pravila da je Velež rasadnik odličnih golmana. Onda će doći sjajni Marić, pa odlični Mrgan, NJeguš, Petranović, Damjanac…gdje bi me tek odvelo najbrajanje Veležovih velikana Repca, Radiljevića, Mujića, Šestića, Bajevića, Vladića, braće Halilhodžić, Hadžiabdića, Pimorca, Tucea, Sliškovića…, s čijim sam ocem Vladom i igrao!
S nepune 22. godine Ćurković je prešao u Partizan kao nasljednik već legendarnog Milutina Šoškića. Bez obzira što su mu u Dinamu nudili kule i gradove, kaže da nije zažalio, štaviše.
– Dolazak u Beograd i Partizan bio je moj najbolji potez u životu. S obzirom šta sam sve postigao i kao golman i kao sportski radnik. Tri grada su me obogatili za sva vremena: Mostar, Beograd i Sent Etjen, svaki na svoj način, u određenoj životnoj dobi, ali Beograd je poseban, sve što danas radim nastojim da se odužim Beogradu – priznaje Ćurković.
Izvor: Žurnal.rs