Kako sudbina može da se “poigra” sa čovjekom često se najbolje može vidjeti upravo kroz sport, gdje ponekad junaci u svojoj reprezentaciji ili klubu čije boje brane, budu oni od kojih se to najmanje očekivalo.
Nekome je potrebno 100 golova ili 10.000 poena i slično, da bi ostali zapisani negdje u historiji, a nekome samo jedan, ali u pravom momentu i na pravom mjestu.

Ako je neko kompetentan da o tome govori onda je to legendarni jugoslovenski reprezentativac Ljubomir Radanović, koji u legendu ušao zahvaljujući pogotku kojim je 21. decembra, prije tačno 37 godina, donio pobjedu Jugi nad Bugarima na prepunom Poljudu i to u 91. minuti meča. Slavila je tada Jugoslavija s 3:2 (prva dva gola zabio legendarni Sušić) i sve to uz čuvenog komentatora Mladena Delića i njegovo uzvikivanje prezimena crnogorskog junaka uz onu poznatu “Ljudi moji, je li to moguće! Tresu se tribine!”

Podcijenili smo Bugare

Radanović, koji danas s porodicom živi u Belgiji, govorio je za Sportske.ba o tom čuvenom decembarskom danu, te se prisjetio nekih detalja i anegdota iako je to bilo prije skoro četiri decenije.

– Zaista, to će ostati još dugo vremena najdramatičnija utakmica koja je odigrana na ovim našim prostorima. Mada, negdje sam pročitao da se nikad nije desilo da je nekoliko ekipa u igri za plasman na Evropsko prvenstvo u posljednjem kolu i da se do posljednje minute ništa nije znalo. Eto, mi smo na kraju imali tu sreću da slavimo i odemo u Francusku 1984, govori nam na početku Radanović.

Kaže da su Jugosloveni podcijenili Bugare što ih je moglo skupo koštati.

– Nakon Velsa gdje smo očekivali pobjedu koju nismo ostvarili (1:1), spremali smo se za Bugare koje smo malo podcijenili. Ipak, to je bilo vrijeme kada ste podatke o protivniku dobijali od trenera, malo preko TV-a, ali u većini slučajeva smo ih upoznavali na zagrijavanjima. Nije bio interneta pa da saznate sve o protivniku. Mi smo bili jak tim, bilo je tu dosta dobrih igrača. Naravno, svako će za svoju generaciju reći da je najbolja, ja ne bih zaista mogao to ocijeniti, ali ovaj tim je nešto imao, to je definitivno, smatra naš sagovornik, te dodaje:

– Šteta što nismo ostali u nekom bliskijem odnosu poslije, često mi padnu na pamet moji saigrači, s nekima se i vidim i čujem s vremena na vrijeme, poput Sušića i Baždarevića koje sam sreo ne tako davno. Međutim, da sutra nekom nešto zatreba, siguran sam da bi jedni drugima odmah izašli u susret.

Gol Bugarima nije bio jedini koji je Radanović postigao u dresu Jugoslavije.

– Moj gol je nekima bio ogromno iznenađenje, jer sam igrao stopera, ali ja sam više bio moderniji stoper u to vrijeme, onaj koji ide naprijed i moj gol nije bio toliko veliko iznenađenje za one koji su pratili moje igre jer sam često hvatao prekide. Tri sam gola dao u dresu reprezentacije ukupno, kaže Ljubomir.

Nakon pogotka uslijedio je sprint prema klupi Jugoslavije, mada, da je znao šta ga tamo čeka, vjerovatno ne bi to ponovio.

– Sjećam se kad sam trčao prema klupi nakon gola, pokojni Zvjezdan Cvetković, uhvatio me snažno rukom oko vrata i stegao, a ostali igrači su se na mene bacili, od Kataneca, Vujovića, Baždarevića do ostalih, i ja sam počeo da gubim dah, vikao sam da se sklone sa mene, baš je bio potpuni trans zavladao. Slavili su, ali meni ispod nije bilo ugodno, morao sam se izvući da dođem do zraka. Poslije mi je jedan drug novinar ušao u svlačionicu i rekao: “Hej ušao si u legendu, jesi li svjestan toga?”. Ja nisam bio svjestan toga u tom periodu, priča nam Radanović.

Spoj porodice i karijere

Najviše vremena tokom klupske karijere proveo je u Partizanu, i nije mu žao što je tako bilo.

– Može se reći da je Partizan bio važan faktor u mojoj karijeri, liga je bila jaka, ekipa snažna, a u međuvremenu sam formirao porodicu koja mi je bila vrlo bitna. Zatim sam bio u Standard Liegeu, te Nici, da bi karijeru završio u švicarskoj Bellinzoni. Sve u svemu uspio sam da spojim karijeru i porodične obaveze, kaže Ljubomir.

Za kraj je prokomentarisao i današnju selekciju Crne Gore koji predvodi naš Faruk Hadžibegić

– Selekcija Crne Gore ima talenta, ali je teško iz malog fonda igrača napraviti nešto veliko. Crna Gora je sportski vrlo talentovana nacija, imamo uspjehe u raznim sportovima. U fudbalu smo ne tako davno imali velike igrače poput Mijatovića, Savičevića, Vučinića… Ipak, to su igrači koji su talenat ponijeli iz Crne Gore, ali su se izgradili ko igrači i afirmisali u drugim gradovima, u velikim sredinama  Zvezdi, Partizanu i drugim klubovima.

(M. K. / Sportske.ba)