Mehmed Meša Baždarević i Faruk Hadžibegićem decenijama su prijatelji, ali i rivali. Za vrijeme sarajevskih dana osamdesetih godina jedan u plavom, drugi u bordo dresu. Kasnije u Francuskoj saigrači, kao i u reprezentaciji Jugoslavije. Kao treneri vodili su različite ekipe, susretali se na utakmicama. Francuski novinari su svojevremeno napravili o njima napravili priču
„Nama ne treba fudbal da bismo se vidjeli i razgovarali, poznajemo se skoro pet decenija…“
Farukova supruga je, uostalom, bila kuma na vjenčanju Meše i njegove Marine. Dvojica Sarajlija otvorila su novinaru Le Parisiena svoju kutiju sjećanja. Bez zadrške i s dubokim međusobnim poštovanjem.
Počeci u Jugoslaviji, njihov prvi susret
Faruk Hadžibegić i Mešaa Baždarević odrasli su u Sarajevu.
„Počeli smo se sretati u omladinskim selekcijama“, objašnjava Hadžibegić, koji je igrao za FK Sarajevo.
„Sa Željezničarom, naši derbiji s njima bili su kao PSG–Marselle ili Real–Barça, samo žešći“, prisjeća se Bazdarević.
„Mjesec dana prije utakmice grad bi već bio podijeljen na dva dijela“, dodaje Faruk, tri godine stariji, koji je kasnije u reprezentaciji bio „stariji brat“.
„Tad smo se stvarno zbližili. Kad dođeš u reprezentaciju, tražiš ljude iz svog grada. Faruk je bio naš vođa, svi su ga poštovali, donosio nam je mir. Više puta nas je vraćao na pravi put i spriječio da ‘odemo u krivom smjeru’“, smije se Meša.
„On, Piksi (Stojković), Boban i Savićević bili su ipak disciplinovani, poštovali su starije“, napominje Faruk.
Tada su se svi okupljali u kafiću koji je Baždarević imao u Sarajevu — za burna treća poluvremena.
„Bili smo redovni gosti kod njega“, kaže Faruk kroz osmijeh.
„Ali gluposti smo radili negdje drugo!“, dodaje kroz smijeh Meša.
„Zahvaljujući Peugeotu, Sochaux je bio najpoznatiji francuski klub kod nas“
„Kod nas je Sochaux bio poznat i vrlo dobro plaćen klub, pravi mali Monaco“, kaže Hadžibegić, koji je iz Betisa prešao u Sochaux 1987. godine.
„Tad nismo mogli potpisati u inostranstvu prije 27. godine“, objašnjava Faruk.
„U početku je Mlinarić trebao doći sa mnom, ali njegova žena je bila glumica pa je potpisao za Cannes. U Sochauxu su me pitali ko je najbolji igrač u Jugoslaviji. Rekao sam — Meša! Bilo je zadovoljstvo igrati iza takvih kao što su Paille i Meša“, prisjeća se Faruk.
Baždarević, koji je tada imao dogovor s Torinom i Interom, bio je na korak od Lyona:
„Ali agent mi je sakrio pasoš i potpisao sam za Sochaux“, objašnjava Mécha.
„Poslije tri mjeseca sam htio otići, ali ostao sam 18 godina! I danas imam kuću u Montbéliardu.“
„Rat je sve promijenio“
„Naša ideja bila je da zaradimo novac i brzo se vratimo kući. Ali rat je sve promijenio“, uzdiše Hadžibegić.
„Bažda“ tada osniva humanitarnu organizaciju, dok Faruk u svom domu smješta čak 22 osobe.
„Fizički smo bili daleko, ali psihički je bilo teško“, priznaje Faruk.
„To je bila naša zlatna mladost, naš grad, naša zemlja — sve je nestajalo u dimu. To je rana koja je ostavila trag…“
„Rat nas je spriječio da potpišemo u Engleskoj ili Španiji, ali sam u Sochauxu pronašao novi identitet. Kad više ne znaš gdje ti je dom, utješno je pronaći mjesto gdje se osjećaš dobro“, kaže Bazdarević.
Život trenera i zajednička ambicija
„Otkriću vam tajnu — ja sam bio jedini koji je želio polagati trenerske diplome. Vahid Halilhodžić, Safet Sušić i Mešaa su mi se smijali i govorili da nikad neće biti treneri“, kaže kroz smijeh Hadžibegić.
„Nisam htio da mučim igrače kao što su mene mučili“, odgovara Meša.
Obojica međusobno hvale trenerske karijere.
„Meša nije imao karijeru kakvu zaslužuje. Ima izvanredan osjećaj za igru“, kaže Faruk.
„A ni Faruk nije imao sreće koliko zaslužuje“, dodaje Meša.
„Kažu da je ‘vatrogasac’, ali to ništa ne znači — dokazao je da zna raditi pod pritiskom. Naš problem je što se nismo znali ‘prodati’. Mi funkcionišemo po osjećaju.“
„Vezujemo se za ljude i projekte, nikad nismo imali plan karijere“, dodaje Hadžibegić.
