Razgovarao: Haris ZILIĆ

U prijeratnoj i poslijeratnoj historiji Radnički, kako se nekad klub zvao i Goražde dao je na desetine vrsnih igrača. Neki su igrali za jugoslovenske prvoligaše, za klubove iz Evrope, a pojedini su uspješno nosili dres bh.reprezentacije.

I danas nogometnih izdanaka s Drine ima svuda po svijetu. Muhamed Zejnilhodžić spada među najbolje poslijeratne igrače Goražda. Njegovo bi se ime moglo naći u idealnoj postavi Goražda svih vremena. Igrao je još u Turskoj i Austriji. Uz više sreće mogao je ostvariti još zapaženiju internacionalnu karijeru, ali ne žali se. Naprotiv. Ponosan je na svoj igrački i životni put. Sretan što i sada “služi” najdražem klubu, i što Goražde, uz ekipu, struku i vjerne navijače ima istaknutog sportskog radnika, humanistu i privrednika Senada Islama.

Muhamed je za Sportske.ba ispričao svoju sportsku i životnu priču, otkrio otkud sklonosti prema slikanju, najavio trenerske ambicije..

Možete podsjetiti kako je išla vaša igračka karijera?

– Kao mali dječak počeo sam u FK Goražde tu sam proveo dugo godina prošavši sve selekcije. Kao veoma mlad možda sa nekih 17-18 godina postao sam član prvog tima Goražda. Tada smo igrali 1. ligu Federacije BiH i debitovao sam sa svojih 17 18 godina za prvi tim, onda sam nastavio u seniorakom timu nekoliko godina potom sam otišao u visočku Bosnu, da bih iz Bosne otišao za Austriju i nastupao za nekoliko klubova. Nakon nekoliko godina vratio sam se u Bosnu da bih ponovo nastupao za FK Goražde,a onda 2009. otišao u Tursku gdje sam nastupao za jedan od klubova iz Ankare. Nakon Turske ponovo u matični klub nakon kratkog vremena ponovo sam otisao za Austriju. Imao sam ponude iz PLBiH, međutim u to vrijeme finansije u tim klubovima nisu bile nešto pa sam se često odlučivao otići vani, više iz finansijskih razloga, uglavnom završio sam karijeru u matičnom klubu kojem i najviše dugujem.

Koji su vas sve treneri vodili?

– Bilo je stvarno puno trenera ljudi profesionalaca u svom poslu od austrijskih bivših reprezentativaca, turskih jako dobrih trenera do naših bosanskih stručnjaka i bivših bh. reprezentativaca. Bilo ih je jako mnogo.

Ko je bio u vašoj generaciji, ali nabrojte još neka imena, pa i starijih igrača?

– Pa sa mnom je stvarno igralo dosta igrača recimo kao relativno mlad igrao sam stopersku poziciju sa Nudžeimom Gecom izvanrednim igraćem i bh. reprezentativcem bilo je tu stvarno dosta igračkih imena…

Gdje Vam je u BiH bilo najteže igrati?

– Pa nekako najteže je bilo igrati u svom gradu jer ljudi vas poznaju dosta prijatelja na tribinama navijača koji uvijek očekuju maksimum od nas, ali s druge strane kada se pravi uspjeh nema nigdje ljepše kao igrati u svom gradu pred svojom publikom.

Koje trenere, osobe općenito smatrate najzaslužnijim u vašem životu?

– Pa bilo je stvarno mnogo trenera, ali nemogu da ne spomenem čovjeka koji je nekako obilježio moje djetinjstvo, a to je trener mlađih selekcija Selver Tozo, koji je radio u veoma teškim uslovima jer smo mi nekako ona generacija mlađa poslijeratna gdje smo trenirali malte ne u nemogućim uslovima, ali nekako imali smo želju, volju, ljubav prema fudbalu , danas je to mnogo i lakše i bolje za trening i sam napredak igrača.

Kakva iskustva nosite iz inostranstva?

– Pa vidite, što se tiče Austrije i Turske mnogo su napredniji od nas u smislu infrastrukture uslova za trening, od samih terena koji su izvanredni, pa do niz nekih stvari koje su neophodne za dobar rad. Većina klubova nažalost u BiH nema ni približne uslove kao u inostranstvu, ali nadamo se da će jednog dana naša djeca dočekati da rade treniraju u što boljem ambijentu nego sto smo mi imali.

Da li ste mogli ostati vani ili vas je vukla želja za povratkom?

– Mogao sam ostati vani u Austriji, gdje sam imao niz nekih ponuda, pa čak sam bio blizu potpisa za Casino Salzburg, sadašnji Red Bull i za bundesligaš Austrije, Ried, bilo je jako blizu potpisa, imao sam ponudu od menadžera i obećanje da ću napraviti tamo veliki transfer samo da ostanem, ali nekada čovjek nema dovoljno strpljenja i nekako sama nostalgija povuče čovjeka da se vrati u BiH. Sada da li je to bila greška ili ne, ne znam, ali ja sam zadovoljan u životu da sam mogao više mogao sam, ali vjerovatno postoji razlog što nisam.

Kako vidite Goražde u budućnosti?

– .Najveća mi je trenutno zelja da FK Goražde igra PLBiH i ne znam šta bih sve uradio samo da možemo svi zajedno to ostvariti, nadam se jednog dana da ce Goražde biti u drustvu najboljih u BiH.

Posljednjih godina klub se stabilizirao. Bori se za vrh, afimira igrače, stvara nove… Čija je to zasluga?

– Pa za sve što se dešava u klubu nekoliko godina unazad kao i danas po meni najveća zasluga jeste Upravnog odbora ljudi koji rade u klubu, koji pažljivo sa stručnim štabom odabira igrački kadar i stvara dobru ekipu. Drago mi je što neki igrači iz juniorskog pogona dobijaju šansu i neki izrastaju u veoma ozbiljne respektabilne igrače u ovoj ligi kao sto je Damir Hrelja i drugi…

Goražde se može pohvaliti sportskim radnicima kakvih je malo u BiH, poput Senada Islama…

– .Kada spomenemo ime Senad Islam, eh to je nešto posebno. To je jedna ljudska gromada od čovjeka. Čovjek častan ugledan pošten, čovjek koji je na neki način stabilizovao klub u 1. ligi Federacije koji je veoma respektabilan prvoligaš, jednostavno ne znam koje bih riječi upotrijebio da opišem ovog velikog čovjeka, velikog sportskog radnika i velikog humanistu, treba da nam je čast svima da imamo čovjeka poput Senada Islama.

Može li i šta treba da Goražde jednog dana izbori plasman u Premijer ligu?

– Da bi Goražde jednog dana izborilo plasman u PLBiH, mislim da bi lokalne vlasti morale više pomoći na tom planu, da bi jednog dana u Istočnoj Bosni postojao klub koji je u PLBiH. Nije nemoguće, samo treba veća volja, ja se iskreno nadam da ćemo jednog dana zakoraciti u vrh bh. fudbala što mi je trenutno i najveća zelja.

Utakmice sa Željom i Sarajevom, unatoč očekivanom porazu pokazale su da raspolažete s vrlo kvalitetnim igračkim kadrom. Protiv Olimpika ste u većem dijelu utakmice bili ravnopravni ako ne i bolji?

– Pa što se tice utakmica sa Željezničarom, Sarajevom i Olimpikom, mogu reći da smo nekako prve dvije utakmice igrali bez pet, šest vrlo bitnih igrača, koji nisu mogli nastupiti zbog povreda, iako rezultat u tim utakmicama bio je možda i visok pokazalo se da imamo nekako karakter, da smo igrali disciplinovano koliko je bilo moguće u tom trenutku, jer kada vam nedostaje pet, šest igrača nije to mali broj, ali igrači koji su igrali pokazali su da se može računati ozbiljno na njih. Već na utakmici sa Olimpikom vratilo se nekoliko igrača u prvi sastav, ekipa je bila nešto više na okupu i mislim da smo odigrali dosta dobro, svi smo zadovoljni u klubu pokazanim na terenu. Sve u svemu zadovoljni smo. Sad zasad imamo u planu dovesti još dva igrača i s tim bi kompletirali igrački kadar.

Nedavno ste polagali za trenera. Kakve su vase ambicije?

– Trenutno sam na uefa B programu, ne želim stati na tome, želim ići dalje da se edukujem, smatram da mogu napraviti nešto u trenerskom poslu.

Vaša druga ljubav je slikanje. Kako ste se time “zarazili”, ko vam naručuje slike, šta najradije slikate?

– Pored fudbala imao sam uvijek ljubav prema slikanju. Već duže vrijeme izrađujem razne vrste slika, od slika na platnu na aluminijumu drvetu itd , imam i privatne kurseve gdje obučavam polaznike prenosim moje znanje na njih i vrlo sam uspješan u tome.

Porodica vam je na prvom mjestu…

– Ah porodica, to je nešto što je jako bitno u životu. Oženjen sam imam dvije prelijepe kćerkice veoma sam sretan. Moja supruga Lejla osoba koja je moja podrška uvijek u životu i to mi je jako važno. Jako sam sretan što imam ovakve osobe pored sebe.