Piše: Nedim Salihagić
Italijanska Seria A. Na spomen ovog pojma prvo se sjetimo zlatnog doba italijanskog fudbala kojeg možemo smjestiti u kasne devedesete i početke 2000-ih godina. Bilo je to vrijeme „Sedam sestara“, kako se nazivala grupa klubova koji su vedrili i oblačili italijanskim fudbalom. Činili su je Milan, Juventus, Inter, Lazio, Roma, Fiorentina i Parma koji su u svojim rukama imali moć, novac, stil, najbolje igrača i trenere. Iza uspjeha tih klubova stajali su životopisni autoriteti sa funkcijama predsjednika: Berlusconi, Agnelli, Moratti, Sensi, Cragnotti, Cecchi Gori, Tanzi. Svi nabrojani su, osim što su bili lideri svojih klubova i gospodari italijanskog fudbala, bili i veliki ekscentrici i ljudi koji su pravili show van fudbalskog terena. Mnogo je uspomena koje se i dan-danas prepričavaju vezane za taj period, neke se sigurno nikad neće uspjeti prepričati, ali one su žive u svim srcima zaljubljenika u Seriu A.
Osim nabrojanih vlasnika klubova iz grupe „Sedam sestara“, koji su plijenili pažnju svojim stilom, ekscentričnim ponašanjem i načinom života, jedno ime je također ostavilo neizbrisiv trag na zlatni period italijanskog fudbala. Luciano Gaucci, bivši predsjednik Perugie i jedan od simbola zlatnog perioda italijanskog fudbala, preminuo je danas u 81. godini života. Kontraverzni Gaucci po novcu, moći i uticaju u italijanskom fudbalu nije mogao parirati velikim klubovima, ali te manjkavosti je nastojao nadoknaditi stalnim kontraverzama koje su se znale pokazati kao odličan marketinški trik. Još prije preuzimanja Perugie, pod svojom komandnom palicom imao je niželigaša Viterbese gdje je za glavnog trenera ekipe postavio ženu Carolinu Morace, što je izazvalo i pozitivne i negativne kritike javnosti u Italiji. Luciano je bio ubjeđenja da je ženama mjesto u muškom fudbalu, i da tu ne treba praviti striktne podjele i razlike. U tom smislu je kasnije i u najvišem rangu italijanskog fudbala uzburkao javnost. U Perugi je imao jasne namjere da najbolju švedsku fudbalerku Hannu Ljungberg dovede u ekipu, čime bi postala prva žena koja je zaigrala u jednoj od najgrubljih liga na svijetu, a vjerovatno i u muškom fudbalu uopšte. Naravno, od toga nije bilo ništa, ali je još jednom pobrao simpatije ljepšeg spola.
Luciano Gaucci nije obraćao puno pažnje na kritičare koji su ismijavali njegove poteze, i koji su govorili da takav čovjek ruši kredibilitet Serie A, pa je shodno tome ubacio u brzinu više. Danima je najavljivao da će uskoro predstaviti igrača koji će Perugiu podići na nivo više te kako se radi o najboljem svjetskom igraču. Ispostavilo se kasnije da je to „pojačanje“ Al Saadi Gadafi, najstariji sin nekadašnjeg lidera Libije Moamera Gadafija. Al Saadi Gadafi je postao igrač Perugie, a istovremeno i član Nadzornog odbora u Juventusu. Na treninge u Perugi je dolazio u ekstravagantnim autima, a posebno se izdvaja žuti Lamborghini Gallardo kojeg su u to vrijeme čak i najveće zvijezde italijanskog fudbala mogle samo sanjati. Al Saadijeva karijera nije protekla u skladu sa najavama Luciana Gauccija, te je za Perugiu odigrao samo 15 minuta protiv Juventusa. No, sve u svemu, Gaucci je još jednom priredio show u svom stilu, finansijski profitirao iz cjelokupne priče, a za Perugiu je još jednom čuo cijeli fudbalski svijet.
Možda i najveća afera u ešalonu afera koje je svjesno kreirao Luciano Gaucci desila se nakon Mundijala 2002. godine. Priča kreće prije početka Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji i Japanu kada je Luciano Gaucci na posudbu doveo supertalentovanog Južnokorejanca po imenu Ahn Jung-hwan. Sudbina je htjela da baš golom Ahn Jung-hwana Južna Koreja izbaci Italiju u osmini finala, te je u svojoj u Južnoj Koreji postao nacionalni heroj, a u Italiji omraženi lik s obzirom na sve kontraverze koje su pratile samu utakmicu. Tada na scenu stupa Luciano Gaucci koji je otjerao Ahna iz Perugie. „Pa, ne razumijem šta vam je tu čudno? Nemam namjeru da plaćam fudbalera koji je uništio italijanski fudbal“, poručio je Luciano samo dan nakon utakmice između Italije i Južne Koreje. Poslije se kontraverzni gazda pravdao da je u afektu donio takvu odluku, ali bilo je kasno. Ponositi Ahn nije više nosio dres Perugie, a njegova karijera je doživjela strmoglavi pad.
Pored svih afera po kojima će ostati upamćen među zaljubljenicima u italijanski fudbal, treba spomenuti da je Perugia sa njim na čelu doživjela najbolje trenutke u historiji kluba. Luciano Gaucci ostaje upamćen kao ekscentrik sklon ludorijama, ali i kao uspješan predsjednik Perugie koji je sa vremena na vrijeme znao ukrasti show najvećim „glavešinama“ italijanskog fudbala.