PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Izgledala je veoma lagana, gotovo rutinska, Dinamova šetnja kroz prva četiri kola Europske lige. Put do četiri pobjede činio se svakakav, samo ne trnovit. Ali ozbiljnijim analitičarima uspjeha „modrih“ sasvim je jasno da su se konačno u Maksimiru poklopili solidna momčad, odličan trener, publika, doza sreće, i – vizija Zdravka Mamića!
Iza konačno ostvarenog „europskog proljeća“ stoji ozbiljan rad, stoji koncepcija dobro organiziranog kluba, kao i milijuni eura nagomilani prodajom igrača formiranih i profiliranih u vlastitoj školi, u maksimirskom pogonu. Stoje godine upornosti Zdravka Mamića (htjeli to neki priznati ili ne), godine stvaranja preduvjeta za europske domete. On je privolio Nenada Bjelicu da sjedne na klupu „modrih“, on se dogovorio s njim „za par minuta“, on je Barceloni „oteo“ Olma, njegov „pik“ je Amer Gojak, njegova želja je Izet Hajrović. Nije mala stvar kad dvojica naših reprezentativaca značajno sudjeluju u velikim rezultatima nekog kluba. Velike, velike su zasluge Zdravka Mamića, to treba podvući i nastojati ne smetnuti s uma. On jest fizički odvojen od Maksimira, ali u hodnicima podno zapadne tribine caruje njegov duh.
Sjajne igre i rezultati Dinama i par „flash“-eva Crvene Zvezde u Ligi prvaka tjeraju na razmišljanje o nama, o našim klubovima. Zašto nam komšiluk tako naglo pobježe, šta je s nama, zašto smo na samome dnu europskog klupskog nogometa, zašto ne možemo prebroditi one kvalifikacijske ljetnje žege? Pobjegli su nam i Slovenci, sjetit će te se sjajnih izdanja Maribora, kako u Ligi prvaka, tako u Europskoj ligi. Izgleda, Kosovo i Crna Gora su naša nogometna ravan, možda da se možemo „slikati“ s Makednocima, jer ni njih baš ne ljubi europska sreća.
O tome smo pisali stotine puta, dodijali i čitatelju i uredniku, ali pitanje našeg klupskog nogometa je toliko bolno da se uvijek iznova vraća i nameće.
Nema para – reći će „dobro upućeni“. Kao da Mamiću milijuni padaju s neba. Novce treba zaraditi, treba se hrvati sa samom kremom europskog nogometnog menadžmenta, treba uglancati robu s kojom trguješ, treba čvrsto vjerovati u igrača kojega vodiš u europski izlog. Recimo, Željezničar likuje jer će za Anela Šabanadžovića dobiti milijun eura, a svaki nogometni laik će se opkladiti da ga Mamić nebi dao bez deset milijuna!
Eto, to je dio razloga zbog kojih će Dinamo, konačno, prezimiti u Europi. Zbog kojih će dodatna hrpa eura sletjeti na maksimirski račun. Zbog kojih će se publika vratiti na tribine Maksimira.
Imamo, dakle, recept „pred nosom“. Hoće li se itko u Bosni i Hercegovini usuditi poći Mamićevim putem? Kad će neki naš klub ponovno prezimiti u Europi? Teško je naći odgovor. Do tada, uživajmo u predstavama naših reprezentativaca u dresovima velikana iz komšiluka.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.