PIŠE: Mladen Bošnjak

Neukusno je, nekorektno i neprofesionalno , likovanje Slobodne Dalmacije nakon presude osječkog suda Zdravku Mamiću. Nenovinarski je, i neljudski dakako, razvijati barjak sreće i zadovoljstva nad nečijom nesrećom ili zlom sudbinom.

A svatko onaj tko iole poznaje relacije i odnose u hrvatskom nogometu, i oko njega – posebno, u tom silnom sladostrašću Slobodne Dalmacije prepoznat će pravac iz kojeg „vjetrovi pušu“. Kao uvod neka posluži jedna nenogometna ilustracija: Ranih devedesetih godina košarkaški mag Mirko Novosel posložio je stvari u hrvatskoj košarci na način da je Aco Petrović selektor, Mihovil Nakić operativac u Savezu, a on sam svojevrsni koordinator i nadgledač. Rezultat je poznat, treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Torontu.

Međutim, da idila ne potraje dugo pobrinula se, pogađate, Slobodna Dalmacija. Kuka i motika se sručila na Novosela, na „Cibonin lobi“, na centralizam u sportu. Stari gospodin se bez buke povukao, Aco i Nakić za njim. Njihova mjesta popunili su Danko Radić, košarkaški sudac iz Šibenika i nekolicina njegovih sitnošićarskih epigona. Rezultat: Hrvatska 18-ta u Europi, na njoj se liječila čak i slabašna Bugarska!

Potpuno ista stvar se događa sada. Nekolicina mutikaša iz udruge Naš Hajduk puca od muke što Dinamo ne prepušta tron već 13 godina (Rijeka je bila izuzetak, ali ne i utjeha Splićanima), što Mamić radi neviđene transfere, što Dinamu namiruje proračun od 25 milijuna eura. Pucaju od muke što je hrvatska reprezentacija prilično uspješna, ne mogu joj nauditi ni topovskim udarima, ni bakljama, ni „svastikama“, ni silnom destruktivnom energijom. A u izabranoj vrsti sve Mamićevi biseri: Modrić, Lovren, Vrsaljko, Jedvaj, Vida, Pjaca, Badelj, Mandžukić….Zaista, ima „Naš Hajduk“ razloga za histeriju.

Zanimljivo, ako su se protivzakonite radnje i devijacije događale u klubu, kao što se tvrdi u presudi, da odgovara (samo) izvršni potpredsjednik. Šta je s predsjednikom, s gospodinom Barišićem. Jeli on išta kriv? Nije, jasno! Kao što nije kriv ni Mamić. Barišić nema agenciju, nema „svoje“ igrače, pa samim tim nije na meti raznoraznih „naših“ udruga. Mamić, Mamić je trn u oku poludjele rulje koja mu ne može oprostiti uspjeh. Doduše, uspjeh na balkanski način, ali uspjeh. S tamburašima, ciganima, pocijepanim košuljama, opskurnim kasnonoćnim TV emisijama. Sve je to Mamićev folklor koji konzistentno prati priliv milijuna, sve je to Mamićev šou, tako svojstven biografijama uspješnih, k tomu raspojasanih, klupskih čelnika diljem svijeta.

Zdravko Mamić se sklonio u Bosnu i Hercegovinu. Neka je, barem za neko vrijeme. Neće li „zaraziti“ nekoga u BiH, neće li netko stvoriti jak klub(ove), ojačati reprezentaciju i Savez.

Eto, zato je prvostupanjska presuda Zdravku Mamiću tako drastična. Da se frustrirane propalice naslađuju i pale baklje. Samo, ne smije se zaboraviti: Mamić ima puno više života nego što misli hrvatsko sudstvo i „Naš Hajduk“.

Dok se ovaj slučaj konačno ne razriješi, hajdemo, barem na kratko, zamisliti da se u nas pojavi neki Mamić, da vuče za sobom harmonikaše i sazlije, da u Čevljanovićima časti cijeli šator, da skrbi o nemoćnim i ostarjelim nogometašima (Belin, Lamza…), da sa dna diže legende (Hadžić), da se prisjeti i onih koji žive u susjedstvu (Bošnjak, Panić)….

Bi li se i kod nas automatski pojavio neki naš „Naš Hajduk“ i bi li s naslovnica vrištala neka naša „Slobodna Dalmacija“.Jašta bi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.