Mehmed (Osmana) Đođić iz Prnjavora, otac direktora Al Jazeere Balkans Tarika Đođića i dr. Faruka Đođića, preselio je na Ahiret prošle godine u januaru, u 88 godini.
Mehmeda je za života posebno pogodila sudbina slavnog kluba koji je “pod starost”, također, protjeran sa svoga stadiona, iz svoga doma, stadiona Pod Bijelim Brijegom.
Taj izraz saosjećanja, zapravo osjećaj sapatništva, bio je razlog što je Mehmed Đođić kazao da bi, “kad bi imao nekih para, dao svima, ali da bi najprije pomogao Veležu”.
Njegovi sinovi su ispunili babinu želju, a mi komentar prenosimo u cjelosti:
“Ovaj babin amanet je ispunjen prije godinu. A danas sretno, Rođeni!
Posao, zauzetost, strka, frka, korona…Ali evo napokon sam babin amanet ispunio. Ja, sin Mehmedov, danas sam uručio njegov prilog Veležu. Duši mi lakše.
Moj rahmetli otac nikad nije gledao tuđa posla. Nikad tuđe živote ni postupke nije komentarisao. Ako nije mogao pomoći, nikad i nikom odmogao nije. Gledao je sebe, svoju djecu i svoja posla. I nikad ni jedan, niti jedan, nezavršen ostavio nije.
Moj je rahmetli otac volio fudbal. Volio je Želju, Sarajevo, Slobodu, Borac, Čelik, sve naše stare klubove, ali ni za jedan navijao nije. Ipak, najveću je emociju pokazivao prema Veležu. Ne u navijačkom, rezultatskom smislu, nego u smislu solidarnosti i empatije prema klubu protjeranom sa svoga. I sam je proživio sličnu sudbinu, sudbinu izbjeglice. Mnogo puta je rekao da bi, kad bi imao nekih para, dao svima, ali da bi najprije pomogao Veležu. Nije mu bila mrska Veležova zvijezda, ni Veležova crvena boja.
Iza moga rahmetli babe ostalo je nešto para. Štedljiv je bio. Brat i ja smo se dogovorili da to što je iza njega ostalo u hajre podijelimo i neke želje koje je za života imao ispunimo. Jedna od njih je pomoći Veležu.
Ja poznajem Šemsu, predsjednika Veleža, čestitog i časnog čovjeka, koji svojim trudom, radom i čestitošću vraća Velež na stare slave. Zvao sam ga juče i rekao mu da imam novčani prilog za Velež od moga rahmetli babe. Nije puno, Šemso, ali od srca je. Šemso je samo šutio.
Nikad ni jedan posao moj babo nezavršen ostavio nije. A mi ćemo se potruditi da, rahmet mu golemi, još neke njegove dunjalučke želje ostvarimo.”