RAZGOVARAO: Nedim Salihagić

Večer je, Ramazan je u punom jeku, najavljen na kafu dolazim kod gospodina Edvina Kurtagića, koji me srdačno prima u svoj dom. Po atmosferi u stanu primjetno je da me očekivao u tačno zakazano vrijeme da obavimo dugo dogovarani intervju za Sportske.ba. Situacija u kojoj sjedimo je pomalo specifična, ramazanska atmosfera uz pandemiju koronavirusa, koja ostavlja posljedice na ambijent i atmosferu koju inače nose ramazanski dani u Sarajevu. Fudbal je uslijed koronavirusa stao kako u svijetu, tako i u BiH, ali događanja iza fudbalskog kulisa i ne baš. To zaključujem po pozivima koje sugovornik dobija dok pokušavamo obaviti intervju.Ipak, on svoj fokus prebacuje vrlo brzo, te pažljivo i potpuno usredotočeno sluša postavljena pitanja, procesuirajući izrečeno, ignorirajući zvuk mobitela. Edvin Kurtagić u bosanskohercegovačkim okvirima, a i šire, važi za jednog od najboljih i najuticajnih fudbalskih menadžera. Ovog puta ekskluzivno za Sportske.ba odgovorio je na pitanja vezana za svoje početke, za fudbalske transfere, BH Premijer ligu, evropski fudbal, o prošlosti te o budućnosti svjetskog fudbala nakon koronavirusa…U samom početku naglašava da inače ne želi medijsku eksponiranost i da je odbio već nekoliko poziva, ali da ovaj poziv iz prijateljskih razloga nije mogao odbiti.

Možeš li nam rasvijetliti svijet fudbalskih menadžera? Kako si se uopšte počeo baviti tim poslom?

– Prije svega, uvijek sam bio zaljubljenik u fudbal i deklarisani navijač Sarajeva. Također, kao mlad čovjek sam se bavio privatnim biznisom, te sam jednom prilikom boraveći u Istanbulu upoznao pokojnog Aldu Banjkoveca koji je u tom momentu bio menadžer Milanu Rapajiću, tadašnjem igraču Fenerbahčea.Iz tog druženja i moje zainteresovanosti za fudbal rodila se strast i želja da zakoračim u taj svijet, uz veliku pomoć pokojnog Alde Banjkoveca.

Koji su bili prvi zvanični transferi kojima si posredovao?

– Svojevrstan kurs brzog učenja sam prošao sa Aldom Banjkovecom, i tu sam vidio sve što nosi ovaj poziv, i dobru i lošu stranu. Nastavio sam pratiti FK Sarajevo kao navijač, ali sada već i kao mlad menadžer. Moji prvi zvanični transferi su bili vođenje Amara Ferhatovića i Ermina Poturka u italijanski Brescello. To je klub koji je u tom momentu bio niželigaš, ali filijala tada moćnoj Parmi iza koje je stajao industrijski magnat – firma Parmalat. Inače, obojica su bili članovi juniorske reprezentacije koja je nastupila u Francuskoj pod trenerskom palicom Sejfudina Tice. Paralelno s tim događajima, zastupao sam i Zajku Zebu kojeg sam odveo na probu u italijanski Arezzo i Udinese. Zeba je sa nepunih 18 godina pokazivao da će biti veliki fudbalski majstor. Međutim, znaš kako ide, mi smo van Evropske unije, kriteriji su totalno drugačiji, a on je tada bio i član Olimpika koji je tražio više nego što su Italijani nudili. Treba reći da su Italijani njime bili zadovoljni, no do transfera nije došlo…

Koji su to transferi koji su ti obilježili karijeru, tačnije oni koji su ti otvorila vrata za dalje?

– Bez sumnje to je zastupanje Lamine Diarru, kojem sam menadžer bio punih 18 godina. Ove godine se oprostio od aktivnog igranja fudbala. Postali smo i veliki prijatelji kroz sve ove godine. Ja sam Laminu bukvalno otkrio i doveo iz Afrike u Evropu, jer sam u njemu prepoznao veliki potencijal. Moj prvobitni plan je bio da ga odvedem u FK Sarajevo, ali tamo nisu bili zainteresovani, te sam ga odveo u mostarski Zrinjski. U tom momentu predsjednik Zrinjskog je bio Zdenko Džidić koji je moj veliki prijatelj. Džidić Dinko Slezak, mostarski privrednik,pomogli su mi da Laminu Diarru dovedem na probu u Zrinjski. Tadašnji trener Zrinjskog Blaž Slišković „aminovao“je ostanak igrača, i od tada je sve išlo u pravom smjeru.Diarru onda odvedem u portugalski Beira Mar, pa u Partizan, pa onda u Tursku gdje je igrao za nekoliko prvoligaša.Slovačka, Žilina, Artmedia… Nakon toga dolazi do mog potpunog etabliranja u menadžerskim vodama i ulaska na slovačko tržištegdje sam ostavio veliki trag. U to doba najviše sam sarađivao sa Žilinom, koja je u tom periodu bila redovni učesnik evropskih takmičenja. U jednom momentu se znalo desiti da u Žilini imam sedam ili osam svojih igrača. Nabrojat ću neka imena koja su poznata široj fudbalskoj javnosti: Vladavić, E. Hasanović, Karoglan, Vidić, Kvesić, Zlatković,Čeković, Kerla…Admir Vladavić je poslije otišao u RB Salzburg. U suštini, sudbine igrača su različite, ali sa ponosom mogu reći da sam bio involviran u zlatno doba Žiline. I dan-danas imamo odličnu saradnju, ne u mjeri kao nekada jer su se i oni bazirali na svoje fudbalske akademije koje su enormno napredovale, ali odličan odnos i saradnja i dalje postoji.Kuriozitet u modernom svijetu fudbala je da finansijska moć kluba dosta ovisi od privatnih biznisa gazda klubova. Svjedoci smo kako je slovačka Artmedia preko noći nestala sa fudbalske mape, a bila je učesnik Lige prvaka. Međutim, veliki ugovori, sezonski budžeti koji nisu dobro planirani, loš momenat za privatni biznis i slične stvari bile su okidači za krah fudbalskog kluba. U jednom momentu ta Artmedia je imala igrače sa po 20 i 30 hiljada eura primanja mjesečno. Artmedia je po svom statusu, navijačima i historiji odmakla daleko i od najjačih slovačkih klubova poput Slovana Bratislave i Žiline.

Možeš li precizirati koliko si ukupno transfera obavio do sada u menadžerskoj karijeri?

– Oko 60-tak inostranih transfera, što iz BiH, što iz Afrike i Evrope. Mislim da sam jedan od menadžera koji kao pojedinac ima najviše realizovanih transfera. U ovaj broj nisam ubrajao transfere u kojima sam bio sporedni igrač. U poslu mi je dosta pomoglo i poznavanje više stranih jezika. Odlično govorim engleski,turski i slovački, te nešto slabije ruski i italijanski. Nemoguće se baviti ovim pozivom bez poznavanja i dodatnog učenja stranih jezika.

Sudjelovao si u transferu Samuela Eto´oa iz Sampdoria u Antalyaspor. Kako je došlo do toga?

– Kao što sam spomenuo na početku razgovora, u Antalyaspor sam doveo Laminu Diarru koji je ostavio neizbrisav trag u tom timu i trenutno radi u omladinskim selekcijama istoimenog kluba. Naravno, moj odnos sa klubom i predsjednikom je na zavidnom nivou, posebno jer je Diarra uradio mnogo toga za taj klub. Kroz taj odnos i na zahtjev predsjednika rodila se ideja da se dovede neka svjetska zvijezda u klub. Sasvim slučajno, odabir je pao na Samuela Eto´oa jer sam ja u jednim dnevnim novinama pročitao da je došlo do žestoke svađe između tadašnjeg trenera Sampdorie Siniše Mihajlovića i Samuela Etoo´a, u kojoj je trener poručio da ne računa više na igrača. Preko svojih privatnih veza sam kontaktirao predsjednika Sampdorie, koji je poručio da nema ništa protiv da igrač ode za Tursku. Odmah da se razumijemo, u cijeloj toj priči nisam bio sam, zapravo svi veliki transferi sami po sebi traže involviranost više ljudi. U ovom slučaju, sa strane kluba pored mene su bila još dva čovjeka, a sa strane igrača njegov rođeni brat koji mu je agent kroz čitavu bogatu karijeru. Na kraju smo uz dosta muke uspjeli dovesti Samuel Eto´oa u Antalyaspor. On je istinska zvijezda, ali i čovjek koji želi da se oko njega sve vrti. Želi biti iznad kluba, prava je „bomba“ za svlačionicu, a napravio je haos kad je dolazio Samir Nasri. Ukratko, svugdje pokazuje autoritet, zaljubljen je u sebe, ma priča za sebe čovjek. Pokvario je odnose sa Antalyaspor odlaskom u Konyaspor trčeći za novcem. Velika zvijezda , ali i ekstravagantna osoba.

Kakve su kao osobe bosanskohercegovačke zvijezde, da li ih je slava promijenila?

– Ma ne, privatno poznajem Džeku, Ibiševića i Begovića. To su normalni ljudi koji nigdje ne pokazuju da su veličine, ostali su raja, uvijek susretljivi prema svima.

Odličan si poznavalac prilika u turskom fudbalu. Svjedoci smo da rezultati turskih klubova nisu ekvivalentni ulaganjima, reprezentacija je također u određenom padu…Možeš li nam reći više o tome, koji je razlog toga?

– Odgovor je vrlo jednostavan – turski fudbal je opterećen zvijezdama, a ne mogu da shvate da fudbal i odnos prema sportu općenito nije isti kao kad su u Turskoj nastupali Bolić, Mirković, Hagi, Taffarel, Van Hooijdonk… Promjenilo se sve, a oni su nastavili razmišljati isto. Sadašnje zvijezde koje dolaze iz Evrope u Turskumahom na svoju epizodu u Turskoj gledaju kao na dobar provod. Naravno, postoje zvijezde koje su i ostavile traga u Turskoj, ali mali je to broj… Nadalje, na takvo neracionalno trošenje novca na zvijezde, nadovezuju se i stalne promjene trenera. Tamo svaki novi trener dovodi svoje igrače te se tu gubi dosta novca koji bi se mogao usmjeriti u razvoj mladih domaćih igrača. Tu leži i odgovor na tvoje pitanje o reprezentaciji Turske.

Aktuelna tema u turskim medijima je mogući dolazak Nenada Bjelice na klupu Fenerbahčea, te mogući odlazak našega Edina Višće iz Basaksehira. Koliko ima istine u svemu tome?

– Po mojim informacijama nema istine u priči o dolasku Nenada Bjelice u Fenerbahče. Baš prije neki dan jedan zagrebački novinar me je zvao da provjerim takve navode, na šta sam iz svojih insajderskih izvora dobio negativan odgovor. Što se tiče Edina Višća, njegov odlazak iz Basaksehira se spominje godinama, ali nikada nije finaliziran. Možda je i vrijeme, s obzirom na Višćinu formu i godine, na jedan veći iskorak.

FK Sarajevo je u novijoj historiji igralo sa turskim Bešiktašem u okviru Kupa Uefa. Gdje si bio u tom momentu?

– U tom periodu sam bio usko poslovno vezan za Bešiktaš, jer je moj prijatelj Serdar Bilgili tada bio predsjednik kluba. Na stadionu u Istanbulu gledao sam prvu utakmicu u kojoj je Sarajevo odigralo odlično. Rezultat 2:2 iz te utakmice bio je šok za navijače Bešiktaša, pa i za kompletnu tursku javnost.To je bila velika reklama za bosanskohercegovački fudbal. Bešiktaš je imao jaku ekipu koja je nakon eliminacije Sarajeva, prošla i Alaves, Dynamo Kyiv i prašku Slaviu. Ispao je tek u četvrtfinalu od italijanskog Lazia. Nažalost, Sarajevo je ubjedljivo poraženo na Koševu, a tome su sigurno doprinijeli i turski mediji koji su nakon utakmice u Istanbulu „osuli paljbu“ po igračima Bešiktaša.U tu svrhu je u glavni grad BiH na uzvratni meč doputovalo preko 50 turskih novinara koji su snimili tadašnju šljaku na kojoj su trenirali igrači Sarajeva, izvještavali kako igrači Sarajeva na treninge dolaze gradskim saobraćajem, uspoređivali primanja igrača Sarajeva i Bešiktaša…To je sve izazvalo dodatnu motivaciju kod igrača, te je uzvratni susret završio pobjedom turske ekipe sa 5:0. Po meni je to probudilo kompletan klub. Kvalitet je neosporno bio na strani turskog giganta, pa tu svlačionicu su činili Ilhan Manzis, Zago, Amaral, Cordoba, Dursun, Pancu, Sergen Yalcin… Sama činjenica dokle su došli tu sezonu u Kupu Uefa govori o jačini turskog giganta.

Uz termin„fudbalski menadžer“se na prostoru ex-Yu vežu najčešće negativne konotacije. Zašto je to tako?

– Pa zato što je uvijek neko nezadovoljan. Prisutna je velika doza ljubomore, pa iz toga proizilaze raznorazne konstrukcije. Puno je i novca u igri, mnogi igrači misle da mogu više nego što vrijede… Radi se o poprilično složenom svijetu u kojem se svašta događa. Moje je mišljenje da bi se bez menadžera na prostoru ex-Yu u pola manje realizovalo transfera, što znači i slabiju promociju igrača iz regiona, a to se onda odražava i na kvalitet reprezentacije. Sve što se proda rezultat je sposobnosti i rada menadžera koji hodaju, lobiraju, bukvalno vuku za rukav strane ekipe. Takve prakse nema na Zapadu. Tamo stvari drugačije funkcionišu, strane ekipe imaju skauting službe koje traže i gledaju razne igrače, te onda kontaktiraju menadžera igrača za kojeg su zainteresovani. S druge strane, ako podrobnije pogledate, u BiH je uvijek neki menadžer svojim znanjem i vezama izazvao interesovanje nekog kluba za svog igrača, malo je primjera bilo da je neki evropski klub sam kontaktirao naše klubove.

Svjedoci smo pandemije koronavirusa koja će ostaviti traga na sve sfera života, pa i na fudbal. Šta misliš da će se sve promijeniti i šta to konkretno znači za našu Premijer ligu?

– Ništa više neće biti kao prije, da se razumijemo. Mnogo manje novca bit će u svijetu fudbala, osim kod najvećih evropskih klubova koji će moći nastaviti po starom. Većina klubova će se bazirati na mlade igračete će stoga oni koji imaju svoje fudbalske akademije biti će u prednosti jer već imaju uhodan sistem koji im omogućava da lakše dođu do mladih igrača i to iz svog pogona. Što se tiče naše Premijer lige, također očekujem veću zastupljenost mladih igrača. Mi imamo jednu veliku prednost u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, a to je što je naša liga mnogo zanimljivija i uvijek je prisutno četiri ili pet timova u borbi za sami vrh. Takva konkurencija na duže staze podiže nivo kvalitete cjelokupnog bosanskohercegovačkog fudbala.

Koji su to mladi igrači na koje trebamo obratiti pažnju u narednom periodu?

-Danilović, Mahmić, Salčin, Čenaj, A.Hasanović, Beganović…

Nezaobilazno pitanje je tvoje mišljenje o aktuelnoj situaciji u zeničkom Čeliku?

Koja su tvoja saznanja s obzirom da već dugi niz godina poznaješ turskog investitora Aydina Olguna. Javnost je poprilično podijeljenja, šta ti znaš o svemu tome?

– Prvo moram konstatovati da mi je žao što se ovo Čeliku dešava posljednjih desetak godina.Zenica je fudbalski grad, to je nekad bilo najteže gostovanje u Premijer ligi i redovno je stadion Bilino polje bio ispunjen. Robijaši iskreno vole Čelik, i tragično je šta se tamo dešava jer Čelik je simbol grada Zenice. Prije dolaska turskog investitora Aydina Olguna puno je nesposobnih ljudi vodilo Čelik. Gomilanje dugova, brza smjena trenera, loš rad u omladinskim selekcijama…Da se razumijemo, ljudi koji rade u omladinskim selekcijama su borci i ljudi koji zadnji atom snage daju za Čelik, ali činjenica da na Kamberović polju po tri ekipe treniraju u jednom momentu govori da je nemoguće napredovati u takvim uslovima.Što se tiče Aydina Olguna, na bazi mojih saznanja, njegovom odlasku iz Čelika nisu kumovali ugovori koje je on sklapao za svog mandata, nego dugovi iz vremena prošlih uprava kluba koji su dolazili na naplatu. Znam da je mnogo dugova isplatio upravo bivšim igračima, ali toga je bilo previše, realno previše…Također,odnos Aydina Olguna i gradonačelnika Fuada Kasumovića nije bio harmoničan. Šta se tu sve dešavalo oni najbolje znaju, ali je svakako bio otežavajući faktor za Aydina Olguna. Ono što znam da su opstrukcije bile očite, poput obustavljanja izgradnje fudbalske Akademije od političkih struktura grada Zenice. Jednostavno, previše se lošeg radilo protiv Olguna i Čelika, da je postalo neizdrživo. Znamo da je Aydin Olgun vlasnik i makedonskog Shkupija, sa kojim je za dvije sezone izašao u Evropu i to sa manjim ulaganjima nego u Čelik, ali u Makedoniji nije naišao na ovakvu vrstu opstrukcije lokalnih vlasti, nije bilo ovoliko starih dugova, bilo je neuporedivo čišće…
Treba ovom prilikom spomenuti i birokratiju za dobijanje radne dozvole za fudbalere. Nigdje taj proces nije tako komplikovan kao kod nas. U Srbiji igrači na aerodromu dobijaju vize, a ovdje čekaju po mjesec dana. To je problem kojim se država mora pozabaviti.U javnost su se plasirale informacije da je Aydin Olgun u Turskoj osuđivan za namještanje utakmica, što nije istina. Da jeste, on ne bi mogao obnašati funkciju predsjednika Giresunspora. To je čista medijska konstrukcija.Za povratak Aydina Olguna je po meni kasno, on je ovdje izgubio na imenu i autoritetu, sve i da se vrati više to ne bi bilo to nakon svih ovih nemilih događaja.Sada treba vidjeti šta će biti sa NK Čelik. Moraju učiniti sve da ostanu u Premijer ligi zbog Robijaša, više niko nije bitan osim Čelika u ovoj situaciji.

Moramo spomenuti i našu reprezentaciju. Mandat Roberta Prosinečkog možemo ocijeniti negativnom ocjenom, šta možemo očekivati od novog selektora Dušana Bajevića?

– Bit ću iskren, ja sam stava bio i kod izbora Roberta Prosinečkogda je bolje rješenje u tom momentu Amar Osim. Mislio sam da je vrijeme za jednog našeg trenera, koji ima titula u Premijer ligi i dokazan je. Međutim, tada su u Savezu odlučili drugačije. Što se tiče Dušana Bajevića, on je sada u ovoj situaciji pravi čovjek na pravom mjestu, zbog svega što je uradio. Oko sebe je okupio i mladi tim ljudi: Cviko, Čustović, Musa, sve ljudi koji se odlično razumiju u fudbal po mome mišljenju.

Za kraj, kakvi su tvoji planovi za budućnost? Dosta toga je još ispred tebe, postoji li nešto što bi volio da se ostvari?

– Svi mi imamo želje i planove, što je normalno za svako ljudsko biće. Ali prije svega želim da se sve vrati u neku normalu i balans, da ova pandemija što prije završi i da ostanemo živi i zdravi. Za sve ostalo ima vremena. . Sjetim se ponekad koliko je malo trebalo da postanem menadžer Zlatana Ibrahimovića dok je on bio na početku svoje karijere. O ćemo malo više nekom drugom prilikom, zaključio je Kurtagić u intervju za Sportske.ba.