Miloš Šestić, nekadašnji nogometaš Crvene zvezde, Vojvodine i Olympiakosa, jedan je od najatraktivnijih igrača sa ovih prostora.
Za “Sportski žurnal” se podsjetio starih vremena.
Šestić je bio besprijekoran tehničar, dribler kakav se pamti. Čovjek se za neke stvari rodi. Jednostavno, to mu je dar od Boga i ne može se naučiti taman da se trenira 24 sata dnevno. Takva je i umjetnost driblanja. Efektan dribling je znak da nogoemt još nije umro.
“To je istina. Nikada nisam posebno trenirao dribling. Moja je sreća da sam igrao u vrijeme kada su stadioni bili puni. Kada vidim pune tribine i čujem huk navijača, igra me ponese i onda krenem u prodor pa šta bude. Kada “zalomim” prvog, posle ide sve lakše” kaže on.
Imao je ono što poseduju samo izuzetni; vic u nogama, protivnike je pravio smiješnim.
“Možda griješim, ali vjerujem da bi danas to još bolje radio. Sada su igrači mnogo zaštićeniji nego kada sam ja igrao. Sjećam se svog početka. Protiv Slobode plašio sam se Avdičevića, Verlaševića, na Koševu je Milak “jeo živu djecu”, Bećirspahić iz Želje bio je britka sablja. Svuda je bio makar jedan takav igrač. Razmišljao sam: “Bože da mi je doći kući u jednom komadu”. Sada malo oštriji start i odmah žuti karton. Mislim da bih u današnje vrijeme mnogo lakše driblao, ali ne znam da li bih imao takav motiv, jer su tribine prazne. Nemaš za koga da igraš” kategoričan je Šestić.