Piše: Mladen Bošnjak
Teško mi je zamisliti da je prošlo dvadeset godina od onog, slobodno mogu reći, povijesnog susreta naše reprezentacije i Italije na Koševu. Dvadeset teških, turobnih, sivih godina. Sa nešto malo svijetlih i osunčanih razdoblja, onih iz selektorskog doba Safeta Sušića.
Sjećam se dobro te utakmice. Bio sam ushićen zbog činjenice da se končano nogomet može igrat u Sarajevu, da napokon možemo biti domaćini kod svoje kuće. Bio je lijep dan, ugodan za nogometni praznik. Krcato Koševo. Bio sam na jugu, u svojstvu navijača. Cijena krate – 3 marke. One papirnate. Zelene, s likom Ivana Frane Jukića.
Dakako, za sve je zaslužna prijateljska Italija. Njezin je savez snosio troškove, tamošnje su planetarne zvijezde došle kako bi svijetu pokazale da se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini može igrati.
A mi – k'o mi, nedorasla balkanska čeljad, nedostojna bilo kakve pažnje, sažaljenja ili lijepe ljudske geste. Naime, cijeli stadion, prepuno Koševo je na izlazak talijanskih igrača na travnjak reagiralo histeričnim zvižducima i pogrdnim skandiranjima. Sjećam se, Gianfranco Zola u nevjerici je gledao u tribine, a nekoliko stotina pripadnika talijanskog bataljuna UNPROFOR-a pokušalo je parirati neprilagođenoj masi: Italia, Italia…!
Za razumjeti je navijačka ekstaza kod postignutih golova, ali krhko sjećanje još nosi sliku izlaska Jole Muse na atletsku stazu. Salve su prokuljale kad ga je najavio službeni spiker, naglasivši pritom da se nekad vodeća persona Mostara liječi u sarajevskoj bolnici.
Pobijedili smo, ali mračnim sokacima razvaljenog grada do duboko u noć, umjesto pljeska dobrodošlice, odjekivao je eho sumanutih zvižduka i neartikuliranih pogrda.
Tog ugodnog novembarskog popodneva definitivno se potvrdio Hasan Salihamidžić, Italija dokazala prijateljski stav prema našoj zemlji, nogomet se vratio kući.
Tarik Samarah je dijelio fotografije iz Bologne.
Sve je izgledalo perspektivno, nada se osjećala u zraku.