Piše: Mirza Trbonja
Te 2007. sam radio na kultnom sarajevskom radiju 202. Sa nešto više od godinu dana radijskog iskustva.
Sa kolegama Mirzom i Aminom smo imali neku sportsku emisiju, koja je išla nedjeljom u 12 ili 2 i koju vjerovatno niko nije slušao, osim naših najbližih. Ali smo se mi furali kao da nas sluša pola grada. U najmanju ruku.
Tako sam se i ponašao, hej ja urednik i voditelj vlastite emisije. Mislio sam da mogu sve, pa i bit komentator.
Zato mi je i pala na pamet ideja da radimo radijski prenos neke utakmice. Ti radijski prenosi su mi uvijek bili vrhunski. Slušao sam na Jugu Grbavice kako se razni reporteri javljaju iz BiH i prenose nam šta se dešava na drugim terenima. Nerijetko i čitavu utakmicu preko radija. To mi je baš želja bila.
Reprezentacija u tom periodu bila je u raspadu. Barbarez, Spahić, Hasagić, Papac, Bajramović… bojkotovali su repku i Fuko poziva koga stigne. Gušu i Alaima na gol, Damjanovića, Zebu, Čustovića… i nekog Džeku… Nisu baš svi čuli za tog Džeku.
Mršavi klinjo koji je otišao iz Želje za Češku i eto tamo se ko i snašao.
A ja… ja sam znao sve… i kad je igrao i koliko je igrao i kako… ma sve.
Edin Džeko u prvoj postavi
Zbog svega toga zapesmo mi da radimo taj radijski prenos sa Koševa protiv Turske. Idi prvo moli urednika, Adija Sarajlića. Kaže radite šta hoćete ako vam daju kombi. Trči gore negdje moli za kombi za prenos. Na prvu: na nema teorije. Moli, kumi, laži… izmolimo mi nekako i dobijemo odobrenje.
Na Koševu se niko ničemu nije nadao. Turci sa Sukurom i Recbeom na golu. Ali kada smo dobili papir sa početnom postavom i kada sam vidio Edina u prvoj postavi… ne mogu opisati. Meni je to nešto najveće u tom momentu.
Prvo radim ono što sam želio, a drugo moj drug u prvoj postavi A reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Na šta je taj prenos ličio Boga pitaj. Nikad ga nisam preslušao. Tada nas vjerovatno ni naši najbliži nisu slušali jer je utakmica bila na TV-u, ali mi smo se opet furali da nas je sad slušao čitav grad. Ali meni… je bilo sve.
Sa kakvim uzbuđenjem sam dočekao onaj volej… ih. A kad je lopta ušla u gornji desni toliko sam vrisnuo da mislim da sam se čuo do istoka. Ne znam jesam li poslije ijedan gol, od svi 73, doživio sa većom emocijom. Nisam sigurno, al poslije svakog mi je srce bilo ko svemir.
Od tada svaku utakmicu reprezentacije pratim drugačijim očima, pa i ovu protv Švedske. I opet imam isti osjećaj uzbuđenja što ću opet biti na stadionu. Ispratio prvu, ispratit ću i ovu posljednju.
Kako ću pratiti već u ponedjeljak… ne znam. Znam samo da će biti drugačije i ne baš isto.
Doći će i dolaze neki novi klinci koji će nas sigurno voditi do velikih uspjeha i rezultata. Ali zauvijek će ostati upisano šta si uradio i šta si dao za ovu reprezentaciju. Puno je to više od rezultata.
Previše si ti dao da ti kazem samo hvala… ali hvala… za sve!
