S početka januara 2019. godine nazvao me Mirsad Dedić. Dedu svi znate. Dugogodišnji golman Slobode i Sarajeva. I bh. reprezentacije. Jedan od najboljih trenera golmana na ovim prostorima. Koji nikad neće dobiti šansu da trenira golmane u reprezentaciji. U savezu znaju zašto ga godinama nepravedno zaobilaze.
Dok je običan svijet prepričavao novogodišnje derneke, mahmurao i gledao reprizu novogodišnjih koncerata, jedan se čovjek rastajao s životom. Na tuzlanskoj “Gradini”, u bolnici, na trećem spratu, ležao je Sakib Malkočević.
Samo supruga Biljana, kćerke i rijetki su znali da na “Gradini” leži Sakib. Najuspješniji trener i igrač u novijoj Slobodinoj historiji. Najuspješniji poslijeratni Slobodin kapiten i trener. I najuspješniji selektor BiH! Tri puta je kadetska reprezentacija pod njegovim vodstvom izborila plasman na Evropsko prvenstvo. Nakon što je “pao na postelju” nikad više niti jedna bh. selekcija nije igrala na EP.
Dedić mi je javio da je Sakib u bolnici.
– Sok je u bolnici. Odvezli su ga pred Novu godinu. Napiši molim te, nek raja zna. Sramota. Sakib je zadužio Savez, Slobodu i reprezentaciju – rekao mi je tada Mirso Dedić.
Sutradan sam otišao na “Gradinu”. Ne postoji gori osjećaj nego ići na “Gradinu”. Gore, u nekoj od soba, posljednje dane života proveli su moji roditelji, majka Fatima i otac Muhamed. I još mnogi drugi dragi ljudi. Zato mi je muka svaki put kada moram u tuzlansku bolnicu na “Gradini”.
U sobi skupljen ispod šarenog jorgana ležao je Sakib Malkočević.
Nije primjetio kada sam ušao. Na odjelu mirno. Tek po neka sestra prošla bi hodnikom. Niko me nije zaustavljao. Sjeo sam u fotelju preko puta Soka i gledao ga. Imao sam čudan osjećaj. Pred očima slike kao na filmskoj traci brojnih susreta sa Sakibom.
Prvi, mislim ‘95 godine u Rijeci. Kada je Sloboda igrala prijateljsku utakmicu u Rijeci. Cijelu sam ekipu odveo na ćevape “Kod Fadile” na Zametu. Kod Muhameda i Fadile Tokalić, riječkih dobrotvora. Tokalići su častili. Slobodina ekipa i struka u onim prepoznatljivim šuškavcima svih mogućih boja. U toj ekipi bio je i Sakib.
Dok sjedim u sobi i čekam da se probudi sjetih se utakmice s belgijskim Lirsom u Intertoto Kupu. Avazov Sport proglasio je Sakiba najuspješnijim trenerom, a Slobodine “Fukare” najboljom navijačkom grupom. Predao sam papirnatu nagradu Malkočeviću i Sulji Doriću “frontmenu” Fukara.
Sjetih se, dok gledam u Sakiba ispod šarenog jorgana, kampova reprezentacije BiH u Minhenu, Lincu, prijateljskih susreta u Zenici, Stanišićima, Kalesiji, u Sarajevu, u Kostreni, Opatiji, Rijeci, Mađarskoj…
I tako, dok su se pred mojim očima smjenjivale slike s raznih susreta, na raznim stadionima, prekide me neki glas iz hodnika. I Sakib se probudi, iznenađen što, umjesto doktora u bijelom mantilu, vidi nekoga koga je više od dva desetljeća sretao na stadionima.
Blagim osmjehom, uz dosta napora i bolnom grimasom nalicu dao mi je znak da me prepoznao. Pokušao se pridići uprkos mom protivljenju. I tada, uz dosta napora nastojao je biti duhovit. Najmanje smo pričali o bolesti. Rekao sam mu da mi je Deda javio.
– Nemoj pisati, ovo je moja borba. Biće valjda dobro- sugerirao mi je.
Rekao sam da ću istu večer objaviti kako bih alarmirao javnost. Nešto kasnije u posjetu je došao Denis Karić, Slobodin čuveni veznjak, Sakibov saigrač i prijatelj. Ostao sam još neko vrijeme, potom se pozdravio sa Sokom i Denisom i otišao za Sarajevo. Dok sam se vozio čuo sam se s Dedom, potom nazvao Mesketa Kovačevića, Denisa Sadikovića, Enesa Mešanovića, Jasmina Hukića… Željeli su Soka izmjestiti u Tursku na liječenje. Ipak, ostao je u Tuzli.
Dvije godine trajala je Sakibova borba. Izlazio je iz bolnice, posjećivao trening centar u Zenici, dolazio povremeno na Tušanj, ali sve je više ostajao na “Gradini”.
Šta je sve preživljavao zna samo Sakib i njegova porodica. NS BiH se posljednjih mjeseci potrudio da mu koliko toliko olakša posljednje dane života. S vremena na vrijeme posjećivali su ga ljudi, prijatelji iz Slobode, Miro Petrović, doajen sportskog novinarstva, doktori Odobašić i Salković, čuveni fizioterapeut Samid Sabitović i drugi.
Moj posljednji susret sa Sakibom bio je u julu. Vahid Alagić, naš “dijasporac”, prijatelj, ljudeskara i otac Berine, najperspektivnije rukometašice u Austriji, pozvao me na svoje imanje u Koraju kod Čelića. U povratku, javimo se Sakibu.
Supruga Biljana kaže da će nas Sakib čekati u kafe slastičarni Bosna, odmah do stadiona Tušanj. Tu sam najčešće pio kafu sa Sakibom.
Nakon desetak minuta došao je. Nije to više bio on. Mršav, blijed, a tako sretan, što će nam kasnije supruga Biljana potvrditi u poruci, pozdravio se i sjeo za stol. Sve ga je zanimalo. Mi se izvinjavamo što smo ga digli iz stana, a on se nama zahvaljuje na posjeti.
– Neka ste došli. Ko zna hoćemo li se vidjeti više, kroz njegov prepoznatljivi osmjeh govorio je Sakib i zahvaljivao svima koji pitaju za njega i koji ga posjećuju.
– Napiši, zahvali Dini, Pilavu, Adiju, Darku, Jasminu… Dolazio je i Osim. Njemu posebno zahvali. Zvao je i Petko (Rodoljub Petković). Toni Karačić stalno zove, pita za zdravlje. Bio je i on. Ne mogu se svih sjetiti. Napiši da se svima zahvaljujem…
Dela, Ramke, Ibro i ja napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija tada sa Sakibom. Svratio je i Mirza Hadžić, nekadašnji vrsni golman Slobode.
Pozdravili smo se i krenuli za Sarajevo, a Sakib u “svoj” stan. U stan koji mu nikad nisu dali. Duga je to i druga priča. Na sramotu brojnih Slobodinih uprava, koje su bile galantne prema nekim trenerima izvan Tuzle, dok je Sakib Malkočević do kraja života, kao vojnik kluba, čekao na rješenje krova nad glavom. Sramota i za NS BiH, koji je mogao riješiti stambeno pitanje najuspješnijeg selektora NSBiH. Koji je tri puta odveo BiH na Evropsko prvenstvo.
Uprkos nepovoljnim liječničkim prognozama nadao sam se skorom susretu u “Bosni” ili na nekom stadionu sa Sakibom.
No, prije desetak dana čuveni tuzlanski liječnik Kasim Salković i Malkočevićev prijatelj poslao mi je kratku poruku.
– Sakibu nije dobro…
Nisam vjerovao. Nisam želio vjerovati. I moj prijatelj iz Austrije Vajo Šarčević, prije sedam dana čuo je loše vijesti. Zamolio me da provjerim.
– Sakib je rijetko dobar čovjek – rekao mi je tada Vajo.
Nazvao sam, ne razmišljajući da će to biti naš posljednji razgovor.
Javila se supruga Biljana, a onda mobitel dala Sakibu. Bio je to moj posljednji razgovor sa Sakibom Malkočevićem, sportskom i ljudskom veličinom. Mojim prijateljem. Razgovor u kojem se moglo osjetiti da dolazi trenutak rastanka, zato ga tada nisam ni smogao snage objaviti…
