PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Mlađahni i nesrazmjernim ambicijama nabildani glavni urednik uglednog sportskog lista iz regije žestoko me prije neki dan „otpirio“, i po svoj prilici izbrisao moj broj u mobitelu. Naime, rečeni me urednik angažirao da komentiram svjetska nogometna prvenstva od 1970-te do danas, dakle ona koja ja pamtim.
Ima li netko na dunjaluku da je zaboravio sastav: Felix, Carlos Alberto, Everaldo, Clodoaldo, Britto,Piaza, Jairzihno, Gerson, Tostao, Pele, Rivelinho!? Da, Brazil 1970-te, furiozni pobjednik svjetske smotre. Neponovljiva nogometna simfonija u finalu, 4:1 kontra Italije. Pa hladna i sračunata Njemačka četiri godine poslije, bljesak Poljaka i ubojitost Gerda Mullera. Leopoldo Luke, Ruben Hugo Ayala i Mario Kempes zaludjeli su nogometni svijet 1978. godine. Žalili smo Nizozemsku i izostanak golobradog Maradone.
U naša sjećanja će se urezati i Paolo Rosi, legendarni Pablito, najbolji strijelac Mundijala 1982. u Španjolskoj. Zauvijek ćemo pamtiti kako je Gentile masakrirao Zica, i to bez sankcija, i kako su Jugoslavene žuljale kopačke. Sjećat ćemo se lule Enza Bearzota i papinskog otpozdravljanja Sandra Pertinija. Praćeno smrknutim pogledom Helmuta Kohla.
Četiri godine potom, u Meksiku, Diego Armando Maradona će, praktično sam, Argentinu dovesti na vrh. Jeste – sam! Ostat će sjećanje na „božju ruku“, na Falklandsko otočje, ali sve će zasjeniti božanska nogometna predstava najvećeg, najboljeg, unikatnog i neponovljivog, Diega Armanda.
I tu sam stao!
Što se tiče nogometa – to bi bilo to. Jedino što sam dodao bila je 1994., prvenstvo u SAD-u, kada je prononsirani brazilski mafijaš Joao Havelange „sahranio“ Maradonu koji je upravo poveo Argentinu ka još jednom naslovu.
Sve poslije 1986. najobičniji je prljavi biznis, jedna užasna „dogovorna ekonomija“, privatne predstave etabliranih robovlasničkih društava, što vodeći proizvođači sportske opreme svakako jesu. Sve poslije Maradoninog veličanstvenog show-a zaplotnjačke su igre usaljenih predsjednika UEFA-a i FIFA-a, sve poslije su procenti, „naknade i nagrade“, sumnjivi ugovori, sumanute cifre u transferima igrača, kupovanje domaćinstva, pranje višestruko zaprljanog novca…
Urednik se uvr(ij)edio. Ko sam ja da odredim kad je prestao nogomet, a počeo rigidni biznis? Kad je sve otišlo niz vodu. Te 1986-te, po uredniku, tek je počeo pravi nogomet na svjetskim prvenstvima, tek se od tada, na ovamo, veli glavni i odgovorni, ima što vidjeti.
A ja ostajem pri iznesenoj tvrdnji, jer koliko se god trudili nogometni autoriteti ustvrditi da se u Rusiji igra dobar nogomet, ma koliko udovoljavali urednicima, i oni, ipak, nose opori okus bezglave trke na koncu koje statistika konstatira da ni jedna momčad, za 90 minuta, nije uputila niti jedan udarac u okvir gola!!!
Ostao sam i bez angažmana i bez honorara, ali sam dobio jednu pažnje vrijednu informaciju.
Urednik je, naime, rođen 1986. godine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.