Mostarska presuda još jednom potvrđuje ono što jasno proizlazi iz važećih zakona: lokalne vlasti nemaju ovlašćenje da kroz komunalne takse uvode posebne namete za legalne djelatnosti poput igara na sreću. Takve odluke, iako politički atraktivne, redovno padaju na sudovima, ostavljajući iza sebe finansijske posljedice po budžet i građane.
Kada se pitanje igara na sreću svede na komunalne takse i slična davanja, to u javnosti možda zvuči kao odlučan potez, ali na sudu takve mjere vrlo često padnu. I tada postaje jasno da problem nije samo pravni, nego i politički jer iza mnogih ovakvih odluka ne stoji ozbiljna javna politika, nego pokušaj da se na osjetljivoj temi uberu jeftini politički poeni. Međutim, kada sud potvrdi da je odluka nezakonita ili neustavna, račun ne stiže onima koji su se njome hvalili, nego lokalnom budžetu — kroz povrat sredstava, kamate i sudske troškove. Na kraju, cijenu populizma plaćaju građani.
Slučaj Mostara zato nije nikakav izuzetak. On je samo novi primjer obrasca koji se godinama ponavlja širom Federacije BiH. Lokalna vlast pokuša uvesti dodatno opterećenje priređivačima igara na sreću, odluka politički dobro zvuči, a onda završi na sudu. Ishod je uglavnom isti: sudovi poručuju da se jedna legalna djelatnost ne može izdvajati i dodatno opterećivati po pravilima koja nisu jednaka za sve. Upravo zato je važno podsjetiti da ovo nije nikakva nova pravna dilema. Ustavni sud Federacije BiH godinama ponavlja isti princip — visina komunalne takse ne može se određivati prema djelatnosti, jer se time ruši jednakost pred zakonom. Još je važniji podatak da je u evidenciji odluka ovog suda zabilježeno više od 150 odluka koje se bave pitanjem komunalnih taksi i srodnih nameta u ovom kontekstu. To više nije sporadičan problem, nego jasan obrazac.
Zato je sve teže ozbiljno braniti praksu u kojoj lokalne zajednice samo mijenjaju naziv davanja, a zadržavaju istu suštinu. Jednom je to komunalna taksa, drugi put naknada, treći put posebna pristojba, ali ako je cilj isti — da se jedna djelatnost dodatno i selektivno fiskalno optereti — onda ostaje i isti pravni problem. Pri tome se često zaboravlja osnovna činjenica: priređivači igara na sreću nisu izvan sistema. Riječ je o legalnoj i regulisanoj djelatnosti koja već posluje u zakonskom okviru i plaća propisana javna davanja. Zato je sasvim legitimno pitati da li su dodatne lokalne takse zaista komunalna politika ili samo pokušaj da se mimo jasnog zakonskog okvira uvede još jedan namet koji dobro zvuči u političkoj kampanji.
Naravno, to ne znači da ovu oblast ne treba strože urediti. Naprotiv. Ako postoji politička volja da se sektor dodatno oporezuje ili ograniči, onda se to mora raditi kroz jasan i jedinstven zakon na nivou Federacije BiH, a ne kroz lokalne improvizacije koje pune naslovnice, a prazne budžete. Zato danas ključno pitanje nije kako politički profitirati na temi kladionica, nego kako ovu oblast konačno urediti ozbiljno, zakonito i održivo.
