Piše: Haris Zilić

Šampioni se stvaraju postepeno, korak po korak. Sa vizijom, željom, trudom i odricanjem.

Sportska priča mlade Mostarke, Rijalde Džiho (23), koja se takmiči u tradicionalnom karateu, jedna je od onih koja može većini poslužiti za primjer kako doći do određenog cilja.

Tiho, mirno, bez medijske buke, u svoj Mostar donijela je dvije svjetske bronze i evropsko srebro, tri godine u nizu. Naredni cilj je zlatna medalje, ova sjajna Mostarka to ne krije, a takva “drskost” je i jedan od recepata za uspjeh. Članica je Karate kluba “Mostar” i standardna reprezentativka Bosne i Hercegovine.

Rijalda je već kao djevojčica sa osam godina uplovila u sportske vode. Danas, kao zrela 23-godišnja djevojka, vlasnica je tri pojedinačne medalje sa velikih takmičenja i vlasnica je crnog pojasa 2. dan.

Hercegovinu su već zahvatile tradicionalne vrućine, ali ni to Rijaldu ne spriječava da trenira i da se priprema za nove izazove. Ni korona nije punio poremetila. Pomenuta djevojka izdvojila je i vrijeme za portal Sportske.ba. Razgovarali smo o karijeri, tradicionalnom karateu, medaljama, Mostaru, ambicijama…

Za početak Rijalda, kako je počeo tvoj put u karateu?

– Sa osam godina počinje moja priča. Imala sam želju da se bavim nekim sportom, blizu moje kuće je počela sekcija karatea sa radom i ja sam se priključila kao većina djece. Očigledno me zainteresovalo čim sam nastavila da se bavim time kad se sekcija ugasila. Zasluge pripisujem i roditeljima koji su me podržavali i kasnije nakon gašenja te sekcije vozili me na treninge, poprilično daleko od kuće.

Možeš li nam približiti tradicionalni karate?

– Karate je vrlo široka grana, ima raznih stilova, pa samim tim ima i mnogo registrovanih asocijacija. Tradicionalni karate kojim se bavim je iskonski karate, gdje na takmičenju u borbama takmičari ne koriste rukavice, niti bilo kakve stitniks, osim naravno, štitnika za zube. Dakle borbe golom šakom. Pretjerane razlike nema, jer dobar karatista je dobar karatista, bilo kojim stilom i u bilo kojoj asocijaciji se takmičio.

Dvije svjestke brozne i evropsko srebro. Koliko si zadovoljna postignutim trenutno?

– Kada se osvrnem na te postignute rezultate, zadovoljna sam naravno! Znam koliko je truda i rada trebalo da se to postigne. Ali naravno, uvijek može bolje i ne zadovoljavam se ni bronzom, ni srebrom, kada je uvijek tu zlato.

Je li bolji osjećaj kao takmičarka ili trener?

– Pa to su dva različita osjećaja, ne mogu da ih poredim. Jednako je dobar i jedan i drugi, ali svaki na svoj način. Divno je raditi s djecom, prenositi znanje i gledati njihov progres. Takmičiti se je nešto posebno, proživljavaš razne emocije od kojih je najmoćnija ona emocija sreće i ponosa nakon svih borbi kad se stane na podij za medalju.

Ambicije u nastavku? Hoćemo li tradicionalni karate gledati u olimpijskoj porodici?

– Ambicije, već sam gore spomenula, kako je zlatna medalja kojoj težim. Svjetsko i evropsko zlato želim da uvrstim u svoju kolekciju medalja. Tradicionalni karate i OI, u budućnosti ja se nadam. Sportski karate, WKF federacija je već imala snažne inicijative da od 2020. u Tokyu karate bude dio olimpijskih sportova. Odlučeno je da neće biti dio stalnih sportova, nego samo gostujući. Ali borba tu ne staje, karate svijet se bori za ravnopravnost sa svim olimpijskim sportovima.

Poznat nam je odnos BiH prema sportistima. Koliko Mostar kao grad podržava svoje uspješne sportiste?

– Podrška od strane grada Mostara postoji, ali je to sve nedovoljno. Postoji i podrška od Ministarstva sportova HNK, prate nas rad i upoznati su sa rezultatima. Mostar je grad velikih sportista, velikih talenata u svim sportovima. Svi sportski kolektivi zaslužuju veću pažnju i podršku. Mada, šta očekivati od Mostara kao grada slučaja, ali to su već političke teme u koje ne bih ja ulazila.

Fakultet, trening, takmičenja, medalje… Uspješna ste i studentica građevine. Gdje se krije tajna uspjeha?

– Ljubav je ključ uspjeha! Kada nešto voliš i kada te nešto ispunjava, prepreka nema. A studirati se mora, obrazovanje ide ruku pod ruku sa sportom.

Da nisi u karateu da li bi sebe vidjela u nekom drugom sportu?

– Sebe vrlo lahko mogu zamisliti u bilo kojem sportu jer sam ja osoba koja uživa u sportskim aktivnostima , tako da se ne bavim karateom, sigurno bih nekim drugim sportom.

Imaš li neki poseban ritual prije borbi?

– Prije borbi nemam neki poseban ritual, to je koncentracija i fokus na što bolji preformans.

Sportski uzor?

– Sportski uzor mi je Cristiano Ronaldo, i ne samo sportski, nego životni. Taj čovjek je oličenje reda rada i discipline i dokaz da u životu sve što želiš možeš postići, nemoguće ne postoji.

Najveća podrška?

– Najveća podrška su mi roditelji, koji su uvijek imali razumijevanja, koji su ulagali u mene vrijeme, novac i uvijek se ponosili mojim radom. Tu su naravno moji prijatelji par kolega iz kluba s kojima imam bratsko/sestrinski odnos.

Poruka za mlade sportiste?

– Volite ono sto radite, budite svjesni da rezultat ne dolazi preko noći, ulažite svoje vrijeme u sport, jer sport oblikuje čovjekovo tijelo i um, što je najbitnije, na pravi i jedini ispravan način.