Vahida Halilhodžića uživo nikad nisam gledao. Velež i Mostar na jugu, a Kalesija na Sjeveroistoku Bosne. U vrijeme mog odrastanja odlazak na prvoligaške utakmice bio je misaona imenica. San. I na obližnji Tušanj sedamdesetih rijetko se išlo. Ipak, o Vahi sam sve znao. Uglavnom iz “Tempa”, “SN” revije i slušajući novinarske “bardove” Mirka Kamenjaševića, Jovu Jovanovića, Nikolu Bilića, Edu Pecija, Ivu Tomića i druge komentatore, čiji sam glas i svaku rečenicu upijao u nedjeljnim radijskim prijenosima od Čaira, Kantride, Bijelog brijega, Marjana, Maksimira, Karaburme, do Grbavice, Koševa, Tušnja…

Svakog ko je malo bolje igrao u napadu, imao dužu kosu, zvali su Vahom. U svim bh. mahalama. Vahida sam upoznao kada je bio u trenerskim vodama. Devedesete su godine, iza Dejtona, Vahid je prvi put došao u Sarajevo. Na molbu tadašnjeg urednika sportske redakcije “Dnevnog avaza” Bore Glušca – prerano preminulog – Vaha je posjetio Avaz. Koji je bio smješten na drugom spratu zgrade preko puta “Sarajke”, a sada BBI.

Zovi Osima i Bešlića!

Dvadeset i pet godina je od tada prošlo. Vahid je u međuvremenu napravio podvig s Lilom, Renom, potukao sve rekorde u Maroku, kao trener Raja Cazablance… Bio je trener kultnog PSG, spasio Nanta od ispadanja, a čak tri reprezentacije odveo na svjetsko prvenstvo. Pošlo mu je to za rukom s reprezentacijama Obale Slonovače, Alžira, Japana. Na dobrom je putu da to učini s Marokom, što bi bio svjetski rekord! Dvadeset i pet godina priželjkujem Vahu za selektora. S takvim sam željama krenuo za Mostar s Emirom Delićem, novinarom Al Jazeere Balkans.

Delić bi po godinama Vahi mogao biti sin, ali mu je prijatelj. Baš tu večer Goran Milić je s Damirom Šehićem sjedio u “Romi” u Sarajevu. I oni su kvasili grlo. Emir je Vahine simpatije zaradio još prije sedamnaest godina kada je Halilhodžić bio trener PSG. Emir i ja bili smo Vahini gosti u Parizu. Baš tada je Vedad Ibišević, nakon kolosalne igre za U 21 BiH protiv Slovenije, “osvanuo” u dresu PSG. Dela je posljednjih godina Vahin domaćin u Sarajevu.

Vaha bi se svaki put opustio i oduševio. Najmanje se pričalo o nogometu. Halid bi zapjevao “na suho”, pričali bi se vicevi, anegdote.

I sada je Vahid predložio Deliću da organizira druženje u nekom od sarajevskih restorana, pa u posljednji trenutak promijenio plan.

– Dođite vi kod mene u Mostar! Čekat će vas čovjek na Musali, pa idemo na večeru, poručio je Vahid.

Dok smo se vozili kroz tunel “Crnaju” i kroz Vahinu Jablanicu, naglas razmišljamo ko će biti još u
Vahinom društvu. Bili smo nekad ranije u elitnom restoranu “Romanca”, na porodičnom okupljanju Halilhodžića. Vaha je zakupio kompletna dva sprata objekta. I dobar dio vremena posvetio nama.

Prolazak Starim gradom

Korona je, i nije ga bilo dvije godine, a Vaha hoće posjetiti groblja na kojima počivaju njegovi najmiliji; divni roditelji, punac, punica, braća, pa Sula Rebac, Muhamed Mujić, Zeka Selimotić, Nusret Čerkić, Kema Šestić i drugi učitelji i saigrači, legende Veleža. Na grobljima od “Sutine”, Konjica do Jablanice.

Prolazimo kroz Jablanicu i čudom se načuditi ne mogu kako je to tako mjesto malo, a svjetske igrače dalo. Salem, Vahid, Eno Halilhodžić, pa Hasan Salihamidžić, Senad Lulić, Vedran Pelić.

I tako prođosmo pored “Gojka”, “Maksumića”, “Kovačevića”. Na Musali nas čeka Vahid. Sportska varijanta, košulja, farmerke, torbica iz koje će kasnije, dok smo išli kaldrmom dijeliti raji. Nekom novčanicu s likom Muse Ćazima Ćatića, nekom Ive Andrića…

– Ovo vam je “Titova vila” . Tu gore imam stan… Popit ćemo kafu, pa idemo na večeru, iznese Vaha plan.

Emir mu poklanja fino upakovanu kravatu. Vaha, koji cijeli život udjeljuje, poklanja, obradovao se “običnoj” kravati.

Manislavić, Šarenac i kostolomci

Pijemo kafu. Nama godi dok nas okolo gledaju i slikaju. Krenu priča o nogometu. Ne znam kako, u priču dođoše “kostolomci” s jugoslovenskih terena. A bilo ih je u svakom klubu: Mečkarov, Hatunić, Banković, Najdoski, Šišić, nije Veležov već Olimpijin i Zagrebov Šišić. Oni su bili prepoznatljivi batinaši. A Vaha se odnekud sjeti Manislavića iz Čelika i Šarenca iz Olimpije. Kada se takav svjetski centarfor sjeća “drvosječa”, onda su baš “majstori” svog posla. Kojima je deviza “lopta može proći, a Vaha ne”.

– Da vi samo znate kako se tada nemilice tuklo. Šarenca i Manislavića sam dobro zapamtio, a bilo ih je u svim klubovima. Mogli su napraviti 22 teška faula da ih sudija tek opomene. Po sezoni, možda jedan crveni karton, prisjetio se Vaha jugoslovenskih grubijana.

Kolega Emir spomenu Josipa Katalinskog, Vaha se sjeti jednog bliskog susreta, pa u priču dođe “jugoslovensko-rumunski Beckenbauer.”.

– Kada sam bio na evropskom prvenstvu nedavno u Bukureštu, radio sam intervju s Miodragom Belodedićem. Samo mi pričao o tebi i Papetu Sušiću, poentira Delić, a Vaha zove da krenemo prema “Starom”.

Od Titove, sad Vahine vile, do Starog mosta, nema više od kilometar-dva, a nama se oteglo. Svako malo Vahu zaustavlja i pozdravlja i staro i mlado. I naši i stranci, Alžirci, Francuzi… Dok idemo ka “Starom”, zastaje pored dućana, gleda umjetničke slike, prepričavamo anegdote s Nazifom Gljivom… Na mostu obruč oko Vahe. Svi hoće sliku, gledaju ga, prave selfije. I mi smo napravili nekoliko prekrasnih fotki. Dolazimo u restoran. Ne zapamtih ime, ali je vrhunski! Osoblje, kuharice, ambijent, muzika, hrana… Ma sve za deset. Kao i svi ugostiteljski objekti oko Starog mosta. Svira lagana muzika… “Čudna jada od Mostara grada”. Pa Dino Merlin, pa neke stare sevdalinke…

Dok se divimo Neretvi, koja se sprema na počinak, personal na čelu s gazdom napravi špalir i aplaudira. Kome se može aplaudirati pored živog Vahida, pitam se i okrećem ka ulazu odakle dolazi nogometni vizionar, neimar – Jole Musa novog doba. I Vaha je ustao, zagrlio ga i čestitao za sve što je postigao s Veležom. Bio je to Šemsudin Hasić. I tako se pojada Vahi, ispriča svoje jade i borbu koju vodi s mutikašama. Napravio je Hasić mali Vembli u Vrapčićima, izborio Evropu, vratio publiku i dostojanstvo Veležu. Opet su “Rođeni” u trendu. Hasić odustati neće, Vaha ga još jače zagrli i kaže.

– Treba nam ovakvih ljudi. I u državi, u politici i u sportu. Čuo sam i za Azmira Husića. Takve ljude trebate podržati. Ljude koji ulažu u nogomet, a treba otjerati nogometne profitere, jasno i glasno poručuje Vahid. Hasić se zahvaljuje na podršci, otkriva kako je Vahid sve ovo vrijeme bio uz Velež i Hasića. Pričaju o Mari, Dušku, Čorbi Hadžiabdiću, o Ćurkoviću, Tuceu… Žale što se Baka ne javlja na telefon. Priželjkuju mu brz oporavak nakon zdravstvenih tegoba.

S nama je u društvu Vahin prijatelj “Muše”. Vispren, inteligentan, obrazovan, zahvalan sagovornik za sve teme.

Đoletov drug…

I tako lijepa priča teče baš kao i Neretva ispod nas.

Oko ponoći istim putem, kaldrmom, dućani zatvoreni, a sa svih strana lagana muzika. Na pola puta Vaha gleda odakle dopire ugodna pjesma. Pjeva Vahin drug iz vojničkih dana Đorđe Balašević. Na terasi uživamo u kafi, naljepšim kolačima i Đoletovim hitovima… Predivan pogled na sve strane. Idemo ka Musali. Srećemo još jednog veležovca Admira Kajtaza, brata našeg kolege Aldena. Admir je dijete Veleža, bivši mladi reprezentativac i “ex” prvotimac Želje. Obradova se “Kajta” zbog neočekivanog susreta s Vahom, pade slikanje, on produži prema gradu, a mi ka Musali.

Dok idemo lagano, Vaha se sjeti Safeta Isovića, kanu suza na spomen najvećeg velikana sevdaha na ovim prostorima. – Moj se rahmetli otac zvao Safet. Isovića je samo slušao preko radija. Jako ga je volio. Jedne prilike ja dovedem Safeta Isovića kod oca. Znate šta je to njemu značilo…

Velež je Vahin početak i kraj. Kad ga ponese priča, oči mu se zacakle, krene pokoja suza. Spomenem Marakanu, a Vaha poskoči na stolici.

-Ta mi je utakmica posebna. Najemotivnija u karijeri. Kad sam se poslije nje oprostio od Veleža, htio sam da umrem, da me nema. Mislio sam da nikad neću otići iz Veleža. Ali krenuo sam dalje, iako se nisam dugo zadržao, vratio sam se u svoj Mostar.

Na trenutak je stao, zagledao se u jednu tačku, a onda spomenuo dva imena.

– Peka i Zuka. Jel tako, Šemso? Muše, sjećaš li se njih? E to su za mene majstori fudbala. Peka i Zuka su bili najbolji fudbaleri u to vrijeme u Mostaru. Kraljevi malih terena. Zbog njih sam naučio neke fore. Oni su za mene bili kao Maradona i Messi. Kad zamahnu, pa to svi padaju na glavu. Na Kantarevcu nije bilo jačih igrača. Kad sam počinjao igrati, želio sam da znam fudbal kao Peka i Zuka.”

S.S.