Piše: Mladen Bošnjak

Divljanje publike na hrvatskom derbiju Hajduk-Dinamo, i razorna moć tzv. topovskog udara vratila me deset godina unatrag. Vratila me u Mostar 2008. godine, na derbi Velež – Zrinjski. Onomad je u Splitu bez kažiprsta ostao vatrogasac Tomislav Biuk, vjerojatno i sam navijač bijelih, a prije jednog desetljeća Vrapčićima se prolomio jauk 16-godišnjeg skupljača lopti, vratara iz Veležovih mlađih uzrasta, Ilije Spasovskog. Obojica su bili žrtve „topovskih udara“ iz arsenala divljačkih hordi koje sebe zovu navijačima.

Kad je mostarski dječak došao do sebe, kad je postao potpuno svjestan tragičnih posljedica čina maloumnika s tribina, poluglasno je izjavio:

– Sad ne mogu više biti golman!

Ta besramna budaletina, taj idiot koji je bacio topovski udar u teren, nije ni okom trepnuo nad prisilnim prekidom sna jednog dječaka, nije se pokajao, niti ispričao. Taj bolesni um – koji s eksplozivom polazi na utakmicu – nije se udostojio niti budućim „herojima tribina“ skrenuti pažnju na rascvjetalu šaku sirotog mladića i na svu pogubnost pokušaja da se vlastiti kukavičluk i strah „pokriju“ dinamitom.
Dakako, Ilija Spasovski nije postao golman, ali marva koja mu je rasprsla dječačke ideale i dalje djeluje kroz subraću na Poljudu i na ostalim stadionima ovog prokletog okruženja. Vatrogasac s Poljuda će, srećom, nastaviti s poslom, ali nikad više s istim entuzijazmom, nikad više sa primisli da ide u hram nogometa, Poljud će za njega biti deveti krug pakla.

Pisao sam tada o stradanju Ilije Spasovskog. Tekst sam zlosretno i zloguko naslovio: Jeli glava na redu? Nažalost, bila je! U Širokom Brijegu je usmrćen Vedran Puljić. Tada sam možda i neprimjereno reagirao kao gost jedne TV emisije koja je tematizirala ubojstvo u Širokom Brijegu, a razlog je bio gotovo jednosatno „telenje“ voditeljice sa policijskim komesarima, ministrima i glasnogovornicima koji su za sat vremena uspjeli ustvrditi da je istraga u toku, odnosno da su izvidi u tijeku.

Preko eventualne golmanske karijere Ilije Spasovskog i preko života Vedrana Puljića – olako se prešlo. Nitko, dakako, nije sankcioniran za te dvije tragedije, nitko nije snosio niti „moralnu odgovornost“, nitko se nije ni ispričao. Kao da je taj scenarij prepisan i nakon Poljuda. Isprazne tužaljke, neviđeno licemjerje i poslovično nezamjeranje siledžijama s tribina.

Svi se boje navijača, svi stručni štabovi, sve uprave, sve stranke, svi gradonačelnici. Nitko od njih ne smije pomisliti da ih pokuša disciplinirati, da izvrši udar – na „topovski udar“. Zamislite društvene uglednike koji drhte pred tim nevelikim skupinama mahom asocijalnih adolescenata, koji im tepaju, plaćaju autobuse, piva, pa čak i „topovske udare“. A drugu cijenu, onu u krvi, platili su Ilija Spasovski i Tomislav Biuk.

Neću postaviti zloslutna pitanja kao prije deset godina, tek ću biti naivan: Kakve to veze ima s nogometom?!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.