Jordi Cruyff je igrač kojeg mi u Bosni i Hercegovini i nismo baš voljeli u vrijeme dok je nosio dres Barcelone. Prečesto je naš Meho Kodro bio u njegovoj sjeni, jer ga je njegov otac, legendarni Johan Cruyff, češće koristio nego tadašnjeg reprezentativca BiH.
Jordija smo zvali ”tatinim sinom”, predviđali mu krah karijere nakon što mu otac ne bude trener, ali je on nakon Barcelone nosio dres Manchester Uniteda četiri sezone, a potom je igrao u Alavesu i Espanyolu.
Gost u popularnom podcastu koji vode Neville, Keane, Carragher…
Jordi Cruyff je nedavno učestvovao je u poznatom podcastu “Stick to Football”, koji vode Gary Neville, Roy Keane, Jamie Carragher, Ian Wright i Jill Scott. To je emisija u kojem gosti pričaju anegdote i lična iskustva iz svojih profesionalnih karijera. Jordi Cruyff je ostavio studio u tišini kada je iz srca govorio o događaju koji ga je obilježio zauvijek — bolesti njegove kćerke Danae.
Gary Neville je spomenuo da je postojala sezona tokom koje je Jordi Cruyff kao nestao:
“Bilo je malo misteriozno, a ti si rekao da niko nije znao šta se dešava u tvojem životu i šta se dogodilo s tvojom porodicom.”

“Bio sam u Barceloni. Osvojili smo ligu i čekao sam sljedeći dan. Već sam ranije odlučio, ali sam čekao dan poslije osvajanja lige da odem predsjedniku i kažem mu: ‘Gledaj, mislim da je dosta. Ispunio sam svoje. Osvojili smo ligu i to je to.’ Razgovarao sam s klubovima o povratku treniranju i baš tih dana doživio sam najteži trenutak u životu — kada saznaš da tvoja kćerka ima rak. Tada moraš donositi odluke. U fudbalu uvijek mislimo da je fudbal sve. Žalimo se, imamo loše raspoloženje, dobro raspoloženje kad pobjeđujemo, sve te stvari. I mislimo da je to najvažnije na svijetu. A onda te stvarnost ošamari. Sada vidim stvari drugačije nego prije.”
“Letio sam u London samo da sjedim s Luisom Enriqueom i zahvalim mu”
Jordi Cruyff priznao je da mu je snaga koju je pokazao Luis Enrique, suočavajući se sa sličnom situacijom, mnogo pomogla.
“Kad on govori o tome, pomaže mnogim ljudima, čak i ne znajući. Njegova snaga, način na koji govori o tome, način na koji pokušava ići naprijed… To veoma cijenim, do te mjere da sam prošle godine, kada se igrala polufinalna utakmica Lige prvaka, mislim Arsenal protiv PSG-a, letio u London samo da sjedim s njim pola sata i zahvalim mu za sve što je učinio za mene.”
Bolest njegove kćerke učinila je da fudbal potpuno padne u drugi plan.
“Nisam gledao utakmicu više od godinu dana. Nisam mogao… gledao bih pet minuta, ugasio bih i glava mi nije bila za to. Glava mi je bila samo na tome da budem uz svoju kćerku — operacija, kost, ugradnja titanija, hemoterapija.”
Njegov otac Johan je jedan od najboljih fudbalera svih vremena. Bio je dugogodišnji igrač, a onda i trener Barcelone kojoj je udario nove temelje.
“Moj otac je preminuo. Ali s ocem nisam imao problem. Za mene je to ispravan redoslijed: djed, otac, sin i tako dalje. To je normalan poredak. Ali s onim drugim nemam mira. Tako da sam i ja, na neki način, bio jako ljut na svijet. Govorio sam: ‘Ovo nije pravedno. Ovo ne bi trebalo biti ovako. Trebao bih ja otići, a ne ona.’ Ali onda dođe trenutak kada se moraš probuditi i reći: ‘Ne mogu se žaliti, jer ona je ovdje.’ A onda vidim druge koji su izgubili svoju djecu. I ko sam ja da budem ljut? Ne mogu biti ljut. Moram biti zahvalan. I to je vjerovatno tačka do koje sam sada došao. Pred njom moraš biti jak, jer i ona mora biti pozitivna i vjerovati. A budimo iskreni — ona je vjerovatno jača od mene.”

U tom trenutku u studio je ušla Danae, kćerka Jordija Cruyffa, sa blistavim osmijehom. “Odlično sam i zdrava, što je najvažnije,” rekla je, a zatim se nježno okrenula prema ocu i rekla mu: “Ne plači.”
Kako je otkriven rak kćerke Jordija Cruyffa
Rak je otkriven gotovo slučajno.
“Otišli smo u bolnicu u petak poslije podne jer joj se blokiralo koljeno. Došli smo na recepciju, rekli su nam da je termin zakazan za četvrtak, i baš kad smo se spremali krenuti kući, odjednom čujem glas — bio je to Paco Biosca, doktor Chelseaja, kojeg nisam vidio godinama. Pričali smo 15 minuta. A onda, doktor kojeg smo trebali vidjeti, Ramón Cugat, ili nije uhvatio let ili ga je izgubio. Nešto čudno se dogodilo i on se vratio u bolnicu u petak popodne, što je vrlo neuobičajeno, i mogao nas je primiti. Pregledao je koljeno moje kćerke i sjećam se da sam ga gledao dok je zatvarao oči na 30 sekundi. Vjerovatno je razmišljao: ‘Dobro, kako ću ovo reći?’ A onda je rekao: ‘Ne mislim da je problem u koljenu i želim ovo još malo ispitati.’ Nakon pregleda su nam rekli: ‘Ima rak.’ Tu se moj život promijenio. Ali, kakva sreća da je Cugat propustio taj let pa je mogao pregledati moju kćerku.”












