Piše: Nermin Bise
Vrijeme je konstanta, i ono uvijek stoji, samo ljudi prolaze kroz vremensku beskonačnost. Ova igra je potpuno ista, ima ista pravila, i isti cilj. Svugdje u svijetu. Prolazimo kroz vrijeme kada je pričati o fudbalu nezamislivo ako se ne spominje Messi ili Ronaldo, Ibrahimović ili Falcao. Trčimo kroz vrijeme dok navijamo za Real iz Madrida, Manchestere, Barcelonu ili Milan. Gledamo zahvaljujući internetu po čitavom globusu i saživimo se kao da smo dio tog svijeta, simpatizeri i tifozi velikana koji su zakovani zlatnim polugama i ogromnim novcem za nebesko prostranstvo.
Još se stignemo zavaditi, posvađati, zapjeniti zbog toga je li bio penal za Barcelonu, je li sudija opravdano isključio Nanija, jesu li Bayern i Borusija zaslužili finale Lige prvaka. Zbog fudbala se raskidaju prijateljstva, padaju teške riječi. A, sve tu, na ovom komadu bijelog prostora kojeg šaramo slovima s tastature.
Tu, pored nas, momci i djevojke svakodnevno ganjaju loptu, šutiraju po golu, treniraju, padaju i lome se, kisnu i natope dres znojem i krvlju, ali nas to plaho ne zanima. Da, oni igraju nižu ligu. Treću ligu, možeš misliti. Đe ćeš bola o trećeligašu pričati, o njemu pisati, spomenuti ga na Facebooku, pa to je ispod svakog nivoa, to je sramota, to je primitivizam, krkanluk, seljakluk. Tako je to postalo u svijetu virtualnih majstora ove igre koji su stručnjaci za fudbal bolji i od Alexa Fergusona, ali samo kad su za tastaturom. Ako ih nekada i rijetko vidite da su blizu stadiona kad se igra neka stvarna utakmica na njihovu struku vam se ogadi kad čujete kakvom terminologijom barataju. Recimo, dovoljno je samo čuti jednu riječ: ”OPSAJD”
I ja bih onda odmah napravio sataraš od lopti i kopački, dodao salatu od kanafe na golovima i fine stadionske trave, i sve to začinio desertom od stativa. Sve bih pojeo odjednom. A, rekli smo, pravila igre, cilj i draž te igre svugdje su u svijetu isti.
FK Iskra iz Stoca je jedinstven u svijetu po tome što ga je mržnja ugasila, a ljubav ponovo oživjela. Agresija ga je protjerala, a hrabrost ga je vratila. Kukavice su mu zatvorile vrata Gradskog stadiona, a heroji su ih otvorili. Hinjski su rušitelji pomislili da su dobili, ali su postali svjesni da su momački izgubili, savladani prkosom i ponosom.
Iskra iz Stoca iz Treće lige (Kantonalne) nadomak je plasmana u Drugu ligu BiH (savezni rang), i taj je rezultat plod upravo navedenih odlika i karakteristika. Bi li Messi bio to što jeste da je kao dječak protjeran i otjeran s namjerom da se nikada ne vrati? Da li bi iko čuo za Ronalda i bi li uopšte on imao takvu karijeru da mu je u koncentracionom logoru ubijen otac? Kakav bi Mourinho bio stručnjak da su mu silovali sestru? Gdje bi igrala Barcelona da su je istjerali s Camp Noua?
Zato, ne švrljajmo po globusu i ne kitimo se nekim lažnim osjećajima uspjeha zbog tih svjetskih velikana. Osvrnimo se samo tu oko nas, u komšiluk, preko zida, preko ograde naših stadiona. I vidjet ćete da svi mi imao naše velikane.
I, da, odgovor na svako od spomenutih pitanja u pasusu iznad je jedan i jedini mogući i tačan: NIKAD!!!
Ali, ima jedna iznimka, a odnosi se na tri kluba. To su ISKRA iz Stoca, Guber iz Srebrenice i velikan FK Velež iz Mostara…Jer, ta tri bh.kluba su preživjela SPORTOCID, HUMANOCID, ČOVJEKOCID. I idu naprijed, idu dalje, pobjeđuju i prelaze u viši rang. Njihovi uspjesi su i veći i jači i bolji od uspjeha svjetskih velikana zbog kojih pjenimo i ratujemo. Jer, nije sve ni u novcu. Ima nešto i u SRCU.