Ljubav prema sportu nekad pomjera granice kod čovjeka. Spremni smo na sve, izazove, avanture, pokušaje… Takav slučaj je imala mlada Sarajka, Sedina Muhibić, koja je velika zaljubljenica u alpsko skijanje.
Sedinina priča je za onih filmskih. Svojom voljom, željom, došla je među kremu alpskog skijanja i to na zagrebačkom Sljemenu. Sarajka danas radi na organizaciji utrke Svjetskog kupa na stazi Crveni spust, a o skijanju, planovima, uzorima razgovarali smo u intervju za naš portal.
Odakle ljubav prema skijanju?
– Od kad znam za sebe znam da sam ljubitelj skijanja. Tu ljubav sam gajila gledajući FIS WORLD CUP još kao dijete. Tada su skijali Ivica i Janica Kostelić koji su bili neprikosnoveni. Pisali su historiju. Voljela sam ih i govorila sam kako bih voljela biti kao Janica. A ja sam ih imitirala pred TV-om. Vremenom ljubav prema skijanju prenijela sam na planinu i skije. Skijam već 20 godina i ta ljubav je s godinama samo rasla. Sada živim snove iz djetinjstva.
Gdje sebe Vidiš u budućnosti u ovom sportu?
– Nažalost imala sam težak pad dok sam skijala spust i time je završila moja mašta da ću jednoga dana predstavljati BIH na ZOI u alpskom skijanju. Ali nisam sebi dozvolila da me to odvoji od bijelih staza. Trenutno sam u organizaciji FIS trka u Hrvatskom ski savezu. Još ne znam kakve ću uloge tu imati, ali trenutno sam sretna time da sam radnik na stazi i u timu koji organizuje SNOW QUEEN TROPHY na čelu sa Vedranom Pavlekom i Reno Fleissom. Moji planovi su veliki sa CRO ski savezom. Tu želim steći znanja i vještine kroz godine rada sa vrhunskim i stručnim ljudima koji su me prihvatili i pružili mi nevjerovatnu podršku u savezu. Kao prvo oni su meni pružili mnogo više od onoga što sam očekivala i ja želim još više vratiti savezu. Tako da su moji planovi sa savezom dugoročni i promjenjljivi u smislu da ću mnogo toga naučiti na raznim “pozicijama”.
Kakav je osjecaj upoznat kremu svjetskog skijanja?
– Upoznati legende skijanja, poput Alberta Tombe, Renate Gotschl, Marc Girardelli, Niki Hosp koji su pisali historiju te završili karijere je nestvarno. Toliko sam sretna što sam imala priliku da vidim skijaše koji su od osnivanja te postavili temelje ovog takmičenja. Sada sam to imala priliku da ih sve na jednom mjestu vidim i iskoristila. Uz to rame uz rame sam sa Mikaelom Shiffrin, Hirscherom, vodećim u kupu, kao i ostalim ne manje važnim imenima : Kristoffersen, Matt, Holdener… Ova imena govore koju veličinu skijanja imam priliku upoznati te se družiti s njima. Bilo je trenutaka kada sam od sreće plakala jer mi poklone startne brojeve uz poruke i autograme. Ono što me je najviše usrećilo je poznanstvo sa Mikaelom Shiffrin, koja dolazi iz USA ski tima, koji je moj omiljeni. Na kraju mi je poklonila i pobjednički šampanjac i cvijeće. Mislim da je ovo nešto o čemu sanjaju svi zaljubljenici u skijanje, a ja sam to ostvarila.
Tvoj uzor?
– Moj uzor je Lindsey Vonn, američka skijašica. Lindsey se u Svjetskom kupu pojavila u vrijeme skijanja Janice. One su skijašice od kojih sam učila skijati, skenirala tehniku te prenosila na skije. Kako sam postajala zrelija tako sam sve više postajala svjesnija šta skijanje sa sobom nosi. Mnogo uspona i padova – doslovno rečeno. Baš to prošle su njih dvije. A i ja. U Lindsey sam vidjela borca, snagu, ljepotu, upornost, hrabrost i brzinu. Tome sam težila u životu. Ne samo na polju skijanja, nego na svim životnim poljima sam to prenosila. Povrede su sastavni dio života, to nas je povezalo još više, ista godina ista povreda. Instagramom sam dobijala i dalje dobijam njenu podršku. Jednoga dana ja ću raditi u Lindsey Vonn fondaciji. To je ono ćemu težim.
Najveća podrška u ovoj prelijepoj priči?
– To su svakako moja mama i porodica, moje najbolje prijateljice, Dželila, Fatima i Dženeta. One su mi najveća podrška i kada je u pitanju skijanje, a i fakultet, liječenja i sve ostalo što čini moj život. Složit ćete se sa mnom da ipak neke stvari prvo sa prijateljicama isplniramo prije nego podijelimo sa roditeljima ili odgajateljima, pa tako i ja.. Zar onda nisu one najjača podrška ? Svakako i moji odgajatelji i profesori, asistenti sa fakulteta.
Možemo li SK gledati u Sarajevu?
– Pa to je teško pitanje. Ja bih voljela da se ralizuje što prije. Navijam za to i voljela bih i raditi na trkama. Mi realno imamo predispozicije za to jer smo okruženi olimpijskim planinama. Raduje me što se radi na infrastrukturi i poboljšanju prijema turista te samom uređenju staza i uslova za skijanje. Generalno smatram da nam savez treba ozbiljnije pristupiti ovom pitanju i raditi na ovome jer je to odlična prilika da u cijelom svijetu barem pet dana bude fokus Bosna i Hercegovina.
Paralela između Sljemena i recimo Bjelašnice?
– Smatram da Bjelašnica, a i sve planine Bosne i Hercegovine koje nude mogućnost skijanja te su uređeni liftovima, i stazama nude bolje mogućnosti od Sljemena. Imamo bolje i duže staze i uslove. Ali Sljeme već 12 godina organizuje FIS trke i tu je veličina Sljemena. Volim sve naše planine, posebno Igman jer sam tu naučila skijati. Sljeme će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu jer tu počinjem novu eru. Došla sam u SK, ali ne u ulozi takmičara. Ljubavi prema planinama ne mogu porediti, svaka je mom srcu posebno draga.
Možemo li te očekivati možda u nekoj utrci SK?
– Ja se ne mogu baviti skijanjem profesionalno jer imam tešku povredu koju još nisam sanirala. A možete me očekivati u mnogo trka jer je to smjer u kojem želim nastaviti karijeru, ali u drugim ulogama. Dvije FIS trke su iza mene. A jednoga dana bit će mnogo više, samo da me zdravlje posluži.
Opiši nam kratko legendarnog Gipsa?
– Mnogo sam sretna radi našeg poznanstva. Kao mala maštala sam o Kostelićima. U dnevnike pisala o njima, a sada smo u istom savezu. Prelijep osjećaj. Gipsa sam upoznala na stazi na Sljemenu. Slučajno sam ga vidjela jer je bio trening. Iskreno pogubila sam se kad sam ga vidjela, bila sam svjesna da gledam oca skijaša koji su mi skijaški dio života obilježili. Tako smo se upoznali. Dan za danom, rad, druženja, više nisam prilazila ja njemu nego on meni. Mnogo ga je dojmilo to što sam iz Sarajeva došla. Kao svi, reagovao je sa divljenjem da sam toliko hrabra što sam sama došla da radim. Njega mnogo uspomena veže za Sarajevo, pričao mi je mnogo o tome. Mnogo smo razgovarali o mom skijanju. Što bi rekli “zagotivio” me je jako brzo te uzeo moje podatke. Posljednji dan mi je rekao “Svaka ti čast, ne treba se o mojim Kostelićima snimati film nego o tebi”. Mislim da ova rečenica govori o tome šta je njegovo mišljenje. Mnogo sam sretna i zahvalna što sam imala priliku da se upoznamo.
Poruka za kraj svim mladim koji su u sportu?
– Ne stidite se što pravite hiljade koraka dok drugi stoje u mjestu. Samo hrabro i uspjeh neće izostati.
(Haris Zilić/Sportske.ba)