Edis Mulalić je bh. javnosti oduvijek poznat kao neko ko nema ‘dlake na jezici’.
U našoj posjeti Konjicu govorili smo sa Edisom Mulalićem o njegovoj ekipi u Igmanu i ciljevima za proljetni dio sezone i to možete pročitati OVDJE.
Ipak, osim toga sa odličnim trenerom Igmana smo razgovarali i o nekadašnjem stanju u Premijer ligi Bosne i Hercegovine i danas.
Uslovi su dramatično bolji, ali pojedinci i kvalitet igara često zanju izostati. Kao i uvijek, Mulalić u svom stilu i na svoj način objašnjava kako vidi razlike u generacijama sa početka Premijer lige kada je i on bio igrač, te danas kada je trener.
– Teško je uporediti ta dva vremena. Meni igrač šalje video da dođe na probu. Kada gledaš na videoanalizi, svaki je top i za Real Madrida. Ti kada gledaš vizuelno, ne znaš koji je to nivo. Ne zna se koji je to nivo, negdje ima tribine i negdje nema. Svima je prije nekad bolje bilo. Prije kad su bili Sprečo i Hadžija, mi smo ništa bili, danas su ovi ništa, a mi smo bili dobri. Mora se istaći da se finansijski i infrastrukturno napredovali. Vidim da su igrači počeli ozbiljne pare zarađivati. Mene je stid reći kojeg igrača smo Hare i ja čuvali, koliko on ima iz Newcastlea i koliko mi imamo iz Željezničara. Kod nas se sad može ozbiljno finansijski zaraditi. Danas svaki klub skoro ima plastičnu travu i gdje si maksimalno zaštićen, ja sam pola života trenirao na ‘šljaci’. O toj razlici bi najbolje govorili igrači koji su igrali, a svako pametuje da je njihov period najbolji, priča Mulalić za Sportske.ba i nastavlja:
– Činjenica je da sad imamo puno bolje uslove svi. Ja se sjećam priprema kad sam bio igrač u Želji, pa smo otišli na planinu Bjelašnicu i mi smo ih radili u 80 cm snijega. Tri igrača završe sa promrzlinama, pa se nekad pitam za ovu djecu što ih zovem ‘pašteta’ i ‘viršla’ generacija. Ne daj Bože da ih odvedemo na takve uslove. Ja sam čitav život jeo šljaku, ne daj Bože da si tu kad ti u augustu puhne vjetar i onda kašlješ zemlju i slično. Promijenio se način razmišljanja, danas svaki igrač misli da je igrao u Villarrealu. Mene boli srce što danas igrači imaju veliki ego, to sigurno prije nije bilo. To vidim i generalno kod djece, mimo fudbala. Svako je samo sebi najbitniji, a mi malo stariji smo naučili da budemo predani klubu i da radimo maksimalno. Vjerovatno je i u vašem poslu isto, djeca su bez energije, ima slike, nema tona. Žele sve odmah, novac, slavu i šta ide s tim, a nema doprinosa u poslu i to je generacijski problem.