FK Velež je na današnji dan, 15. marta 1992. godine odigrao svoju zadnju utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom.

Igrao se meč 23. kola u kojem su fudbaleri Veleža rezultatom 2:0 pobjedili FK Zemun. Strijelci su bili Juričić i Jedvaj. Na teren su tada istrčali: Pudar, Gosto, Glogovac, Čampara, Bejatović (S. Musa), Jedvaj, Beširević, Karabeg (Pušić), Juričić, Maslovar i Jokišić. Trener je bio Franjo Džidić.

U BiH se u tim danima naveliko ‘zveckalo oružjem’, a fudbaleri Veleža zadnji put u kompletnom sastavu 22. marta gostovali su u Novom Sadu. Izgubili su od Vojvodine 1:2. ‘Poslije poraza od Vojvodine trebali smo ugostiti Radnički iz Niša. Komanda JNA u Mostaru zabranila je njihov dolazak u naš grad. Situacija je izmicala kontroli. Pošto nije bilo utakmice naše dvije ekipe odigrale su međusobni duel za publiku na pomoćnom Veležovom.

Publika se skupila kako bi pratila susret sa Radničkim, pa smo igrali za njihovu dušu’, rekao je Adnan Dizdarević, tada 19-godišnji golman Veleža, dodavši: ‘Prvenstvo bivše SFR Jugoslavije i pored svega se nastavilo. Petog aprila bili smo gosti u Subotici kod Spartaka. Međutim, na put smo otišli bez suigrača hrvatske nacionalnosti, koji su odbili igrati.

Od Hrvata s nama je bio samo trener Franjo Džidić. Ekipu su činili Srbi i Bošnjaci. Uzeli smo penal bod i onda doživjeli nešto što ćemo pamtiti cijeli život.’ Veležovci su se avionom trebali vratiti u Sarajevu. No, tzv. JNA je okupirala aerodrom u bh. prijestolnici. Dva dana Mostarci su bili u Beogradu, da bi našli let za Podgoricu.

‘Kada smo došli u Podgoricu službenici FK Budućnost ustupili su nam autobus koji nas je odvezao samo do Nevesinja. Vozač dalje nije htio ići kada je vidio masu ljudi u centru grada. Mnogi od njih bili su u maskirnim i četničkim uniformama. Naši suigrači Srbi izašli su iz autobusa i ostali s njima. Trener Džidić i mi igrači bošnjačke nacionalnosti trebali smo naći prijevoz do Mostara’, sjećao se Dizdarević.

Zanimljivo je da se avionu sa Veležovcima od Beograda do Podgorice našao i Jadranko Prlić, bivši premijer UZP tvorevine ‘Herceg-Bosne’, koji je u Haškom tribunalu pravosnažno osuđen na 25 godina zatvora ‘zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem etničkog čišćenje Bošnjaka i odvajanja dijelova BiH i pripajanja Hrvatskoj’.

‘Prlić se vraćao sa službenog putovanja iz Beograda. Pošto je i on bio spriječen sletjeti u Sarajevo doputovao je avionom sa našom ekipom u Podgoricu. Prevezao se sa Veležom i do Nevesinja. Kako vozač autobusa nije htio voziti dalje ka Mostaru, u Nevesinje smo po dio našeg tima i Prlića došli sa četiri automobila. Prošli smo kroz pet, šest barikada kako bismo stigli u naš grad. Praktično Prlić se sa Veležom vratio kući, a onda godinu kasnije radio što je radio’, istakao je Ekrem Vukotić, tadašnji direktor financija FK Velež.

Sedmog aprila 1992. godine dio Veležovog tima ostavio je opremu u klupskim prostorijama na stadionu Pod Bijelim brijegom. Neki nikada više nisu kročili nogom na svoj stadion. ‘Počinjao je rat. Srpski i crnogorski rezervisti počeli su granatirati Mostar. Trebali smo imati treninge, ali su do daljnjeg otkazani’, kazao je Dizdarević. Nekoliko dana kasnije Uprava popularnih ‘Rođenih’ istjerana je iz svojih prostorija na stadionu. ‘Jadran Topić, nekada odlično desno krilo Veleža, uselio se sa funkcionerima novoformiranog HŠK Zrinjski u naše prostorije. Ostao je sav naš inventar, a oni su jednostavno ušli i rekli nam da se ne vraćamo Pod Bijeli brijeg. Sukob Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) protiv Armije BiH tada se nije nazirao. Nismo ni slutili šta nam se sprema’, tvrdi Vukotić.

Funkcioneri Veleža bili su prinuđeni naći privremene prostorije u zgradi Mostarka.

‘Morali smo pisati dopis Topiću, predsjedniku Zrinjskog, kako bismo uzeli dio svog inventara da bi ga koristili u privremenim prostorijama. Dali su nam nešto nakon službene prepiske. Dio pehara i ostalih stvari razbacan je po Bijelom brijegu. Stanovništvo je nalazilo Veležove trofeje u kontejnerima i donosilo nam ih u nove prostorije kako bi barem dio njih bio spašen. Počinjao je tako Veležov i pakao za brojne stanovnike našeg grada’, kaže Vukotić. Ipak, ni u zgradi Mostarke za funkcionere Veleža nije bilo mjesta na duži vremenski period. Kada su se u Mostaru, poslije oslobođenja grada od četnika, očekivali bolji, tek su došli najcrnji dani i za ‘Rođene’. ‘Malo manje od mjesec pred napad HV-a i HVO-a na ARBiH, koji se dogodio 9. maja 1993. godine, Jadranko Prlić nam je rekao da se moramo iseliti i iz privremenih prostorija u Mostarci. Velež je tako protjeran u istočni dio grada“, rekao je Vukotić.

Jedno vrijeme tadašnji predsjednik Veleža Enver Marić sastanke sa saradnicima organizovao je u stanu Nenada Bijedića (tada direktora kluba) u zgradi Vranice, svjetskoj javnosti poznatoj po svirepom ubistvu 13 pripadnika komande Četvrtog korpusa Armije RBIH, koje su pobili pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.

‘Mnogi naši navijači dok je trajao napad HV-a i HVO-a od 9. maja dovođeni su na travnjak stadiona Pod Bijelim brijegom, te odatle slani u zloglasne logore. Srećom, izbjegao sam tu sudbinu. Nakon oslobađanja od četnika otišao sam u Sloveniju, a otac mi je putem Crvenog krsta svakodnevno pisao“, istakao je Dizdarević dodavši da ga je otac izvještavao o stradanjima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada. Uprkos svim problemima rad FK Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru. Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom.

Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici na stadionu od FK Turbine, a potom je u Vrapčićima od igrališta od nekada moćnog kombinata pamučne industrije “Đuro Salaj”, napravljen stadion na kojem FK Velež i danas igra utakmice.