Na početku karijere njegove igre su poredili sa vjerovatno najvećim napadačima tog doba, Alenom Bokšićem i Christianom Vierijem.

Sa nepunih 18 godina je debitirao za Slobodu i vrlo brzo postao reprezenetativac BiH. Napredovao je strahovitom brzinom pa je uslijedio transfer u francuski Nantes. Očekivali su novog Vahida Halilhodžića, ali mladi Mirza Mešić nije bio na tom nivou, prije svega glavom. Nažalost, brzo se povrijedio u saobraćajnoj nesreći prebrzo jureći u novom BMW-u. Krenuo je padati u formi i na kraju došao do izlaznih vrata slavnog kluba.

No, imao je dobar i dugotrajan ugovor, pa je bio zaštićen s te strane. Jedini spas za njegovu karijeru bila je posudba. Spominjao se zagrebački Dinamo, povratak u Slobodu, a na kraju je stigao u Sarajevo. Fuad Muzurović, tadašnji trener bordo tima vrlo dobro je znao Mešićev kvalitet i jedva je dočekao takav poklon. Nakon solidne sezone, trebao se ponovo staviti na raspolaganje Nantesu, koji ga nije imao u svojim kombinacijama. Plaćali su ga uredno, ali nisu računali na tada 22-godišnjeg Tuzlaka.

Nova sezona je uveliko počela, ekipe su bile popunjene, a Mešić nije ima gdje. Provodio je dane u Sarajevu, utučen i razočaran. Niko ga nije zvao, polako je prelazio z zaborav. No, iznenada se pojavila opcija, koja mu se u tom trenutku činila idealnom – prelazak sa Koševa na Grbavicu.

Jedne oktobarske noći našli su se u poznatoj sarajevskoj slastičarni Palma na Grbavici Amar Osim i Mirza Mešić. Postignut je dogovor da se pojavi na sutrašnjem treningu, kako bi treneri vidjeli u kakvom je stanju. Iako je bio van forme, Osim je, kakav već jeste, nepredvidiv i spreman na rizik, dao Mešiću šansu na utakmici sa Leotarom na Grbavici već nakon samo pet dana treninga. Mirza je počeo u prvoj postavi i za 40 minuta koliko je mogao izdržati postigao dva gola, nakon čega je izašao s terena.

Brzo je stekao simpatije, počeo je napredovati tjelesno i postao je važan dio ekipe Željezničara te sezone 2002/03.

Interesantno je da je Mešić pristao na Osimov prijedlog da Nantes uplaćuje Željezničaru njegovu mjesečnu platu koja je u tom trenutku iznosila 18.000 KM, a da mu Željo od toga daje oko 5.000 mjesečno. Tako je Mirza većinu svoje plate davao Želji u zamjenu da igra tu sezonu. Tačnije rečeno: plaćao je da bude dio tima. Dobro njemu, još bolje klubu koji je dobio i jare i pare.

Mirza se nakon Želje vratio u Francusku. Nantes ga je ponovo dao na posudbu, ovaj put u drugoligaša Besancon, da bi potom godinu proveo u splitskom Hajduku. Na Koševo se vratio na poziv Mustafe Dučića, uticajnog člana uprave kluba, a nakon Sarajeva uslijedile su epizode u Posušju, Rudaru iz Velenja, Žepču, Slobodi, da bi kraj karijere dočekao u Radničkom iz Lukavca.

Mirza Mešić nije napravio ništa od onoga šta je mogao. Njegov ogromni potencijal nije razvijen. Malo je do odabira sredina, malo do povreda, do nešto ima i do trenera koji nisu imali strpljenja, ali je najviše do Mirze. On je glavni krivac zašto nije igrao u najjačim ligama Evrope i zbog čega od njega koristi nije imala ni reprezentacija BiH.

(D.K./Sportske.ba)