Četvrtak, 28. maj 2009. godine, ostaće zlatnim slovima upisan u historiju FK Slavija iz Istočnog Sarajeva. Na današnji dan, prije 10 godina, fudbaleri Slavije osvojili su prvi Kup Bosne i Hercegovine savladavši poslije boljeg izvođenja penala Slobodu iz Tuzle. Čovjek odluke bio je golman, Mladen Lučić, koji je u penal seriji odbranio šut Iliji Prodanoviću i tako pehar Kupa donio u vitrine Slaviji, kao poklon za 101. rođendan kluba.

Put do pehara nije bio nimalo lagan. Već prva runda Sokolove je vodila na Bilino polje kod zeničkog Čelika, kojeg su riješili na penale. Nakon toga kuglice žrijeba spojile su Slaviju i Travnik, a potom i Slaviju i Olimpik. U polufinalu su se sastale te sezone dvije najbolje ekipe Bosne i Hercegovine, Zrinjski i Slavija, da bi finale donijelo duel Slobode i Slavije. Jedan od ključnih igrača za ulazak u finale bio je Vučina Šćepanović. Tada dvadeset šestogodišnji veznjak postigao je vodeći gol u revanšu protiv Zrinjskog i poslije poraza od 4:2 u Mostaru vratio nadu Sokolovima za prolaz u finale, koje je i došlo nakon što je Saša Zimonjić preciznim šutem sa distance savladao Melhera, piše sportdc.net.

– Prva prepreka odmah na startu teška. Išli smo u nekom kombinovanom sastavu. Čelika smo izbacili na penale. Imali smo ambicije da idemo daleko, ali moglo bi se naslutiti da nisu one bile velike, čim smo Čeliku išli kombinovano. Dobili smo na penale, i onda su rundu po rundu ambicije rasle. Travnik, pa Olimpik i na kraju Zrinjski i Sloboda, prisjeća se u razgovoru za portal sportdc.net Vučina Šćepanović, pa se okreće polufinalnom duelu:

– Što se tiče samog polufinala, poveli smo 1:0, a onda su nas oni okrenuli na 4:1. I onda, kraj utakmice, dobijamo neki prekid iskosa sa naše lijeve strane. Levani (op.a Kutalia) izvodi, a lopta kao kap ulazi u suprotne rašlje. I dobro se sjećam da je Picula (op.a Goran Simić), trčao od igrača do igrača Zrinjskog i govorio ovo nam je za prolaz. Tako je na kraju i ispalo. Odmah naredni vikend smo igrali prvenstvo kući. Dobili smo ih 1:0. Ja tu postižem gol na asistenciju Stankovića iz polu voleja. I onda revanš. Prvi gol ja postižem na moju sreću, a u finale nas vodi gol Zimonjića, neki šut sa distance. Generalno, dvije najbolje ekipe su se tu sastale. Zrinjski je zasluženo bio prvak BiH, mi smo bili stepenicu ispod, ali eto osvojili smo Kup.

Zatim je došlo finale protiv Slobode, poraz od 2:0 na Tušnju, pa velikih 2:0 u Istočnom Sarajevu i pobjeda na penale.

– Samo finale protiv Slobode. Nekako smo bili napeti i nervozni jer smo znali da igraju “prljav” fudbal. Bili su drugačiji od ostalih ekipa, agresivniji. Fudbalski su bili drugačiji, da kažem sportski bezobrazni su bili. Mi naravno nismo išli sa bijelom zastavom, ali smo imali težak zadatak. Prvu utakmicu primamo dva gola iz prekida, pa smo pred revanš imali dva gola zaostatka. U revanšu smo imali peh. Tri dana pred revanš ja se u utakmici sa Sarajevom povrijeđujem, zatim Jovaović se povrijeđuje, a treći peh nam se događa na samoj utakmici kada kapiten Regoje, koji i počinje meč povrijeđen, ne može da nastavi. Sve je ličilo na to da su nam nade ugašene. Međutim, mlada, poletna, ekipa, momci koji su nas zamijenili odradili su sjajan meč, uz one navedene iskusne, stigli zaostatak od dva gola, a onda smo u penalima bili koncentrisaniji i osvojili trofej.

Tadašnja ekipa Slavije bila je zaista respektabilna, prisjeća se toga i sam Šćepanović.

– Ekipa kao ekipa bila je spoj mladosti i iskustva. Bili su tu iskusni igrači, ali i mladi igrači poput Ognjena Todorovića, Levanija Kutalije, Vlastimira Jovanovića i drugih. Nisam ni ja bio nešto stariji, ali ja sam imao nekih sezona, inostrani angažman iza sebe. Tu su bili iskusni Spalević, Regoje, Vuksanović, Simić, Stanković, Ćirka, golmani su bili Dujković i Lučić. Definitivno jedna prava generacija, gdje smo mi u nekim segmentima stvarno dominirali kroz posjed. Mislim da smo te sezone uz Zrinjski bila najefikasnija ekipa lige. Završili smo kao viceprvaci i osvojili smo kup.

Danas, deset godina poslije osvajanja Kupa, Vučina Šćepanović se vratio u svoju Slaviju. Može da povuče paralele između dva perioda, ali kaže to je poprilično neumjesno.

– Glavne razlike su u organizaciji samoj. Organizacija samog kluba. U to vrijeme, pogledajte samo koja su imena bila, i sa kakvim su pedigreom igrači dolazi u Slaviju. Da ne napominjem da je bilo daleko više novca. Jednostavno, bio je veći kvalitet. Organizacija je bila na ogromnom nivou što se tiče samog kluba. Danas, znamo kakvo je stanje. Mi smo tu pred sami kraj karijere došli da pomognemo, Regoje, Radovanović, ja, Kokot se evo oprostio, i da pokušamo da pomognemo da se i ovo malo što ima spasi. Neumjesno je i vući paralele. Imao si tada kvalitet, imao si uslove u organizacijskom nivou. Sve se znalo ko šta radi. Mi igrači nismo vodili računa ni o čemu, naše je bilo samo da igramo. Pojačanja su se planski dovodili, kvalitetna pojačanja. Sada je sasvim neka druga suprotnost. I dalje mi imamo talentovanu djecu, ali kada i oni vide da klub nije na organizacijski većem nivou, ni oni se ne ponašaju kako bi trebalo. Ja ih donekle razumijem, ali isto tako nadam se da će doći bolji dani.

Dijete Slavije, igrač koji je prošao kroz kompletan omladinski pogon, a onda i ponio kapitensku traku u seniorima, Bojan Regoje, dočekao je da kao predvodnik ekipe podigne pehar namijenjen osvajaču Kupa Bosne i Hercegovine. I danas, ponosan je na sve ostvareno i što je bio kapiten jedne takve generacije.

– Lijepo je bilo, zaista. Sjajna vremena za nas igrače, naš klub, cijeli grad. Osvojiti Kup BiH nije mala stvar i biti igrač, dio Slavije i kapiten u to doba je ogromna čast. Ponosan sam što sam bio dio toga i nadam se da će se ponovo to nekada ponoviti, rekao nam je Bojan Regoje.

Kao i Šćepanović, i Regoje je danas predvodnik Slavije u Prvoj ligi Republike Srpske. Došao je da pomogne svom klubu da se izbori sa svim nedaćama koje su ga stigle i nada se da će slavni dani ponovo da se vrate u Istočno Sarajevo.

– Razlika je velika, samim tim što se igra Prva liga. Šta je dovelo do toga, ne znam, ali se iskreno nadam da će ponovo doći lijepa vremena za naš klub. Trebaće vremena i trebaće redom ići u stabilizaciji klub, ali nadamo se svi, kako ja, tako i navijači i čitav grad da će ponovo doći neka bolja vremena za naš klub.

“Sad si uz'o trofej Erbeze” prolomilo se nakon što je Mladen Lučić odbranio penal Ilijji Prodanoviću u penal seriji i tako Slaviji donio pehar Kupa Bosne i Hercegovine. Tada trideset sedmogodišnji fudbalski stručnjak donio je i sebi i Slaviji najveći trofej do tada.

– Sigurno da je bila velika čast osvojiti takav Kup. Pokušavali smo to i prije, pa smo te godine zasluženo osvojili. Ekipa je bila i kvalitetna, organizacija kluba je bila velika. I planski je to bilo. Ne može ništa kratkoročno. Mora se i dugoročno razmišljati, te je kao rezultat toga došlo osvajanje Kupa i vicešampionska titula u BiH. Normalno, sve pohvale pripadaju igračima i svim ljudima u klubu, koji su radili u to vrijeme. Lijepo se uvijek sjetiti tih trenutaka, kaže za naš portal Zoran Erbez.

Slavija je i u polufinalu i u finalu nadoknađivala dva gola zaostatka iz prvih mečeva. Erbez priznaje da je bilo teško, ali da niti jednog momenta na treninzima nije osjetio da igrači strahuju. Svi su vjerovali u sebe, i ta vjera ih je na kraju i dovela do osvajanja Kupa BiH.

– I protivnici su bili i kvalitetni, svi su željeli da osvojiti Kup. Pokazali smo i sa tim utakmicama, stizanjem rezultata da smo imali kvalitetnu ekipu. Vjera igrača je bila ogromna, samo kad se sjetim. Oni su svakog trenutka vjerovali u sebe i znali da mogu da nadoknade zaostatak. Mi smo možda tada bili i najbolja ekipa, što se ispostavilo tačnim. Samo finale dobijamo na penale, ali smo odigrali jako kvalitetno čitavu utakmicu. Čak i u Tuzli mi smo odigrali dobru utakmicu, ali smo na kraju primili dva gola. Kroz same pripreme za utakmice i na treninzima, mogu da se sjetim da igrači niti jednog trenutka nisu mislili da je izgubljeno. Tako je bilo i poslije prve utakmice polufinala kada smo izgubili 4:2 u Mostaru, rezultat koji je bio nedostižan, ali smo vjerovali u sebe i znali smo da ako postignemo jedan gol da ćemo otići u finale. Što se tiče Slobode, igralo se na našem terenu u revanšu, pun stadion, atmosfera odlična, vođeni smo Sokolovima, bili su naš 12 igrač. Čestitke pripadaju i njima, ali i mi smo se uspjeli odužiti osvajanjem Kupa i kasnijim izlaskom u Evropu

PUT DO FINALA:

1/16 finala: Zenica: Čelik – Slavija 2:2 (pen: 5:7)
1/8 finala: Travnik – Slavija 0:1, Slavija – Travnik 4:1
1/4 finale: Slavija – Olimpik 1:1, Olimpik – Slavija 2:4
1/2 finale: Zrinjski – Slavija 4:2, Slavija – Zrinjski 2:0
FINALE: Sloboda – Slavija 2:0, Slavija – Sloboda 2:0 (pen: 4:3)

REVANŠ MEČ FINALA KUPA BIH (28.maj. 2009)

Slavija – Sloboda 2:0 (0:0)
SRC Slavija, Istočno Sarajevo
Gledalaca: 3500
Sudija: Rusmir Mrković (Sarajevo)
Strijelci: Todorović 72, 2:0 Spalević 82
Strijelci sa bijele tačke: 3:2 Spalević, 3:3 Okanović, 4:3 Zimonjić, 4:4 Zoletić, 5:4 Kutalija, Tosunović- promašio, Stanković – promašio, 5:5 – E. Kuduzović, 6:5 – Arsenijević, Prodanović – promašio
Žuti kartoni: Regoje, Spalević, Šešlija, Kutalija, Stanković (Slavija), Mujkić, Prodanović, Hasić, Tosunović (Sloboda)
Crveni kartoni: Vuksanović (Slavija) Jahić (Sloboda)

SLAVIJA: Lučić, Regoje (od 37. Benović), Simić, Spalević, Arsenijević, Šešlija (od 85. Zimonjić), Vuksanović, Kutalija, Stanković, Muskalu (od 25. Todorović), Ćirka. Trener: Zoran Erbez.
SLOBODA: Mujkić, Krasić, E. Kuduzović, Mikelini, Prodanović, Jahić, Hasić, Okanović, Mujić (od 58. Omić), Mešić (od 74. Tosunović), Bekić (od 87. Zoletić) Trener: Sakib Malkočević.

(S.P./Sportdc.net)