Piše: Sinan SINANOVIĆ
Prije 24 godine (18.12. 1996. godine) nogometna reprezentacija BiH igrala je prijateljski meč s Brazilom. Vijest o odigravanju utakmice s kariokama bila je svojevrsna senzacija, ne samo u regionu. Na meč s Brazilcima “u redu” se čeka godinama. Bh. reprezentacija, već u prvom kvalifikacijskom ciklusu dobila je tu priliku.
Kako je došlo do meča? Nakon dvije kvalifikacijske utakmice s Grčkom u Kalamati i Hrvatskom u Bolonji, vodstvo NSBiH na čelu s Jusufom Pušinom, vodilo je veliku diplomatsku ofanzivu u svijetu kako bi dogovorili utakmicu s atraktivnim suparnikom, s željom da se “otvori” Koševo. U kvalifikacijama za SP, kao domaći teren prijavljen je stadion u Bolonji. Zato je Pušini, Džemaludinu Mušoviću, Mehmedu Spahi, Sabahudinu Vugdaliću i ostalima bilo jako važno da nađemo atraktivnog protivnika.
U kratkom razdoblju dogovorene su utakmice s dvije nogometne velesile. Najprije smo igrali 6. novembra s Italijom (2:1) na Koševu, potom s kariokama u Brazilu. Pobjeda nad “Azzurima” je snažno odjeknula. Nogometni svijet pitao se “Ko je, sada, ta Bosna i Hercegovina?”.
– Imao sam dobre kontakte s čelnicima njemačke fudbalske federacije. U Nijemcima smo imali jakog saveznika, što je jako bitno u pregovorima. Te veze su nam pomogle da se dođe do utakmice s Brazilom. Poslali smo dopis na više adresa, uglavnom jakim savezima. Naša prvobitna želja bila je da igramo u BiH. No, kada je Brazil prihvatio naš poziv, jedini uslov bio je da gostujemo u Brazilu. Naravno da smo dali pozitivan odgovor. Brazil nam je, za ono vrijeme, dobro platio. I sada imam kod sebe korespodenciju koju smo vodili s brazilskim fudbalskim savezom – otkriva za Avazov Sport Said Cerić, prijatelj NSBiH i Jusufa Pušine koji je radio na afirmaciji NSBiH i same države.
Na Fuadu Muzuroviću, tadašnjem selektoru bio je “lakši” dio posla, da okupi dvadesetak reprezentativaca. U to vrijeme imali smo desetak kvalitetnih internacionalaca, poput Elvira Bolića, Mehe Kodre, Hasana Salihamidžića, Elvira Baljića, Suvada Katane, Vlatka Glavaša, Seje Kapetanovića, Mirze Varešanovića, te igrača koji su bili ponajbolji u Hrvatskoj, kao što su Mirsad Hibić, Muhamed Konjić, Nermin Šabić, Bakir Beširević…
Domaća liga, u kojoj su, uz Čelik, Želju, Velež i Sarajevo igrali još: Radnički iz Lukavca, Gradina iz Srebrenika, tuzlanski Zmaj, Zenica, brezanski Rudar, Turbina iz Jablanice, Sloboda, Jedinstvo, nije nudila previše. Tada su glavne domaće vedete bili Senad Begić, Pavo Dadić, Nudžein Geca, Vedin Musić, Mirsad Dedić, Sead Osmić, Samir Šabanović, Jasmin Memišević… I Sanin Pintul, nekadašnji “ex” prvotimac Veleža, koji se iz Njemačke 1996. godine vratio u Želju.
Muzurović se radovao meč s kariokama, ali i strahovao zbog mogućih otkaza. Već je “načuo” da će njegov kolega, brazilski selektor Mario Lobo Zagallo pozvati najbolje igrače. Tako je i bilo. U Manausu su “ljiljane” čekali Ronaldo, Đovani, Kafu, Ze Roberto, Konsesao, Denilson, Leandro, Đalminha, Rodrigo, Rikardinho… I pun stadion.
Kako se približavao datum polaska (14. decembar) i sam meč počeli su stizati otkazi. Najprije je otkazao Kodro, potom Baljić, pa Hibić, Konjić, Mujčin, Halilović… Ni Olimpijakos nije želio pustiti Mirzu Varešanovića. Na put nisu krenuli ni Katana, Šašivarević… Niko nije ni pomislio na otkazivanje meča s Kariokama.
– Idemo, makar doživjeli rezultatski debakl, a na vjerujem da će biti katastrofalno. Naprotiv, ova naša reprezentacija pobjedila je Italiju, može prirediti iznenađenje i protiv Brazila. Nema govora o debaklu. Ovo je istorijska šansa i za promociju države- govorio je tada Pušina i uvjeravao sve oko sebe da se nećemo obrukati. I pogodio. Danima i noćima nije spavao, na sve moguće načine tražio je, priželjkivao utakmicu s Brazilom. Kada je sve dogovoreno, kada su pasoši vizirani, noć prije polaska za Split, potom preko Amsterdama do Fortelezea i dalje do krajnjeg odredišta u Manaus, Pušina je morao otkazati. Zbog neodloživih obaveza u Predsjedništvu BiH, gdje je radio kao savjetnik. Na njegovu žalost, a na moju sreću. Uz Fuada Krvavca, Senada Hadžifejzovića i Emira Haćimića, činio sam dio novinarske ekipe.
Muzurović je na svakom odmoru, presjedanju, do Amsterdama, Fortelezea i Manausa, pisao i brisao imena igrača. U Amsterdamu, gdje smo prenoćili i čekali let za Brazil, Muzurović je upoznao Edina Ramčića, koji je tada igrao u belgijskom Gentu. Nakon što je selektor ostao bez Konjića, Varešanovića i Hibića, Ramčić je dobrodošao. Selektor je za svaki slučaj pozvao, uz standardnog Dedića, najbolje domaće igrače: Begića, Musića, Osmića, Dadića, Turkovića, Gecu, Pintula…
Na jedinom treningu Muzurović je shvatio da tim mora sastaviti od umornih internacionalaca, iza kojih je naporna jesen i silno motiviranih domaćih igrača. Utakmicu je počeo ovaj sastav: Dedić, Kapetanović, Beširević, Pintul, Geca, Ramčić, Glavaš, Begić, Bolić.
Sastavi su izgledali ovako:
BRAZIL: Zetti, Cafu, Goncalves, (73. Junior), Conceicao (46. Ricardinho), Cruz, Roberto Leandro, Denilson, Djalminha (73. Rodrigo), Giovanni (77. Oseas) i Ronaldinho.
BiH: Dedić, Geca, Pintul, Ramčić, Kapetanović, Glavaš (78. Dadić), Begic (62. Musić), Beširević, Šabić (70. Turković), Salihamidžić (78. Osmić) i Bolić.
Na najvažnije detalje sa tadašnjeg susreta Brazila i BiH možete se podsjetiti OVDJE .
