Na današnji dan, 11. februara 1964. u Mostaru, rođen je Semir Tuce, legenda Veleža, bh. i jugoslovenskog fudbala. Sve je krenulo iz “mahala“, kada su ga primijetili čuveni treneri – pedagozi Veleža, Oručević, Selimotić i Halilhodžić. Debi za prvi tim upisao je 1982. na stadionu Pod Bijelim brijegom, u meču sa Osijekom, kada je u igru ušao umjesto Vukoje.
Prva prava stranica Tucine fudbalske priče bilježi se u maju iste godine. Na juniorskom turniru u francuskom gradiću Romenvilu, Velež osvaja turnir. Semir Tuce bio je prvi strijelac tog turnira. U ovom periodu Semir Tuce nastupa za Mladu i Olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije.
Prvi prvoligaški pogodak u dresu Veleža postiže 22. maja 1983. i to pod Bijelim Brijegom protiv Željezničara. Kapitensku traku Tuce je nosio 51 put, od 187 službenih nastupa koliko je imao u crvenom dresu, te je postigao je 54 gola.
Omiljena doskočica legendarnog komentatora Ive Tomića, uvijek je bila: “ U svaku odbranu unose nemir – Sejo i Semir“. Velež je osamdesetih godina prošlog stoljeća igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji, a Kajtaz i Tuce bili su krila te čuvene ekipe. Nema odbrane koja je taj dvojac mogla zaustaviti. Semir Tuce je bio jedno od najboljih lijevih krila bivše države svih vremena. Kao Veležova “jedanaeska“, ordinirao je po lijevoj strani, a njegov “suhi list“– kao i centaršut Seje Kajtaza s desne strane, napravio je od Predraga Jurića jednog od najboljih centarfora svog vremena. Čuvena JU-KA-TU ( Jurić-Kajtaz-Tuce ) navala.
Iako su igrali najljepši i najefikasniji fudbal u Jugoslaviji to nije bilo dovoljno za titule. Za takvo što je trebalo raditi i sa “strane“. U sezoni 1986/87. titula šampiona je u posljednjem kolu “oteta” u Tuzli. Izmišljena su dva penala za domaćina i koji su s time ostali u ligi, a prvak je postao Partizan. Velež je bio vicešampion tako po treći put. Utješna nagrada pomenutog trojca je bio najdraži trofej – Kup maršala Tita 1986. kada je na stadionu Partizana savladan zagrebački Dinamo sa 3:1. Dva gola je postigao legendarni Nenad – Ćeća Bijedić, te jedan Predrag Jurić
“Semir iz svemira“, kako su mu navijači tepali, momak je iz raje, čarobnjak koji nije igrao fudbal, nego se igrao lopte. Živio je svoj san, “ljubio“ loptu i uživao u driblingu. Često mu je bilo draže beku loptu probaciti kroz “tunel“ nego postići gol.
Nakon sjajnih partija u dresu Veleža stizali su pozivi “ velike četvorke “. Sve su dobile odbijenice. Zarađivao je manje starih miliona, ali bio sretan i zadovoljan kraj smaragdne Neretve.
Ovako je govorio legendarni Tuce: “ Što bi kazala raja da odem iz Mostara. Hajde, bolan, nije sve u parama, ima i drugih ljepota. Tu su mi prijatelji, familija, Neretva, Velež, Stari most, Sejo, Peđa Jurić, a i djevojka Dajana (poslije i supruga ). Ovdje mi je najljepše”. Tuce je 1986. proglašen za najboljeg fudbalera Jugoslavije.
Dječaci su po mahalama ako ih neko o fudbalu nešto uspita govorili: “ U loptu smo se zaljubili zbog Semira“. I zaista je tako, Semira Tucea su mostarski klinci jednostavno gledali kao u božanstvo. Kad bi vidjeli Semu kako prolazi Avenijom odmah bi ostavljali igru i pratili ga ulicom uz bučno navijanje sve do granice do koje su im roditelji dozvoljavali da se maknu od zgrade.
A navijači sa tribina stadiona Pod Bijelim brijegom su pjevali: “ Niko te nikad voljeti neće, ko što te volim ja…Semire, Semire, Bože fudbala“ !
Velež je 1987. bio jesenji prvak Jugoslavije, a najboljim krilnim igračima godine zajednički su proglašeni Tuce i Kajtaz, neprežaljeni tandem kakav za svog života zasigurno rijetko kada više može vidjeti.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
