Fudbalski klub Velež iz Mostara danas slavi svoj 99. rođendan. Sve je krenulo iz poljane u Sjevernom logoru 26. juna 1922. kada je na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole osnovan klub. Kada se raspravljalo o imenu, bilo je više prijedloga ( Radnički, Napredak, Jedinstvo, Sloga…), a na kraju klub je dobio ime po obližnjoj planini – Velež. Naravno s predznakom RŠD – Radničko športsko društvo i tako su rođeni – “Rođeni“.
Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho. Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925.
U Drugom svjetskom ratu, gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu Jugoslavije. Među njima devet fudbalera je proglašeno narodnim herojima.
Najveći uspjesi Veleža u Prvoj ligi Jugoslavije su bile tri vicešampionske titule u sezonama – 1972/73. 1973/74. te 1986/87. Pored toga “Rođeni“ su četiri puta bili i trećeplasirani – 1965/66. 1969/70. 1985/86. i 1987/88. te dva puta četvrti – 1962/63. i 1974/75.
Prvi veliki sportski rezultat Velež je ostvario u sezoni 1957/58. kada se plasirao u finale Kupa maršala Tita, gdje je poražen od Crvene zvezde. Jednu od najvećih pobjeda u klupskoj historiji ostvarila je generacija iz 1965/66. kada je na Marakani deklasirana Crvena zvezda sa 6:2.
Zatim je na veliku scenu došla generacija sedamdesetih koju je predvodio čuveni Sula Rebac. Osim velikih rezultata u Prvoj ligi, ekipa je ostavila veliki trag i u Evropi, gdje se došlo do 1/4 finala Kupa UEFA. Bila je to generacija koja je ostala upamćena kao BMV – (Bajević-Marić-Vladić). Dvije godine zaredom, 1972/73. i 1973/74. Velež je bio drugi, titula je “bježala“ zbog gol-razlike, ali po mnogima, Velež je tada bio najbolji klub u Jugoslaviji.
Onda na scenu stupa legendarna generacija “Rođenih” s početka osamdesetih koja je osvojila Kup maršala Tita 1981. na čelu s Blažom Sliškovićem i Vahidom Halilhodžićem. Tada je Velež postao prvi bh. klub sa tim peharom. U sezoni 1980/81. Velež je osvojio i prvi međunarodni trofej, a radilo se o Balkanskom kupu.
Nakon te generacije, niko nije ni slutio da bi čuvena Veležova škola mogla iznjedriti još bolju generaciju. Generacija sa sredine osamdesetih je upravo takva bila, činila je dar – mar širom Jugoslavije, ali nažalost i ona se nije uspjela okititi titulom prvaka. Osvojena su “samo“ dva treća mjesta -1985/86. i 1987/88. te jedno drugo u sezoni 1986/87. Još se mnogi sjećaju zadnjeg kola u Tuzli, i poraza od Slobode, ali i ružnih scena van terena kada su od strane milicije napadnuti navijači Veleža, poznatiji kao Red Army.
Ipak, po drugi put osvojen je Kup maršala Tita 1986. i to je kruna generacije vođene sa klupe od trenera Bajevića, sportskog direktora Marića, direktora Kvesića, i predsjednika Muse.
Inače od bh. klubova za vrijeme Jugoslavije, Velež je odigrao najviše utakmica u Evropi, te 1989. na UEFA rang listi najboljih klubova Evrope bio plasiran na 43 poziciji. To je najdalji domet nekog bh. kluba svih vremena po rangu UEFA-e.
Kada se pominje klub iz Mostara nezaobilazna je i čuvena – Omladinska škola Veleža. Kao i seniori i juniri su igrali četiri finala Kupa, od toga su tri puta gubili, a napokon je pehar osvojen u sezoni 1988/89. kada je savladan skopski Vardar.
I za devedesete se spremala jedna nova generacija Veleža koja je mnogo obećavala, ali nažalost sve je surovo prekinuo rat. Velež je svoju posljednju utakmicu Pod Bijelim brijegom kao domaćin odigrao 15. marta 1992. protiv Zemuna 2:0, a sezonu je završio 06. aprila 1992. gostovanjem u Subotici, kod Spartaka.
Za Velež su tu utakmicu odigrali : Pudar, Glogovac, Krpo (Đukić), Čampara, Gosto, Pintul, Beširević, Džafić, L. Marić (Zaimović), Karabeg, Jokišić, a trener je bio Franjo Džidić. Povratak kući je trajao skoro dva dana, a nakon te utakmice ostavljena je oprema na stadionu, i ne sluteći kakvo se zlo spremalo.
Rat u BiH, koji je počeo 1992. Veležu odnosi sve, prije svega stadion Pod Bijelim brijegom, koji kasnije opština Jugozapad dodjeljuje HŠK Zrinjski na korištenje od 99 godina.
Rad kluba obnovljen je 1994. i to na mjestu odakle je sve krenulo – u Sjevernom logoru. Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve morali igrali u Jablanici, dok se utočište nije našlo na stadionu u Vrapčićima, danas popularnom stadionu Rodjeni na kojem Velež igra utakmice. Stadion koji svakim danom izgleda ljepše i priprema se da zadovolji sve UEFA-ine propise i licence za evropske utakmice, pa i reprezentacije BiH. I da, na skoro stotu obljetnicu kluba Velež je jedan od predstavnika naše države u Evropi i to nakon 33 godine čekanja. Svoj prvi meč kvalifikacija Konferencijska lige će odigrati na Grbavici protiv Coleraine, predstavnika iz Sjeverne Irske.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
