PIŠE: Miralem Muminović
Reprezentacija Bosne i Hercegovine jeste limitirana, u to nema sumnje. Isto tako, međutim, limitirana je i Francuska, i Belgija, i Lihtenštajn, neki više, neki manje. Ipak, nikako se ne možemo pomiriti s tim da naša reprezentacija ima veće limite od Finske ili, još gore, Armenije. U fudbalu je rezultat nakon meča najvažniji, on donosi bodove. A bodova imamo manje i od Armenije (!) i od Finske (!!), pa sada računajmo čiji su limiti veći.
Kada govorimo o jednoj ekipi, kao što je ekipa naša reprezentacija, ne možemo samo računati da je to onih 11 što izađu na teren. Jeste i to, ali i još mnogo drugih faktora. Jer da je fudbal samo to, 11 na 11 i ništa više, nema tog svijeta u kojem bi nas Armenija ili Finska pobijedila; naši Džeko i Pjanić su bolji od svih njihovih igrača koji su ikad igrali, i, vjerovatno, od svih koji će ikad igrati.
Iako mi svi ovo imamo na umu, postavlja se pitanje: odkud njima 12/9, a nama samo 7 bodova? Odkud, a imamo bolje igrače? To je, svakako, pogrešno pitanje. Kao što je pogrešno i tražiti problem tamo gdje on sigurno nije. A mi smo u traženju problema tamo gdje on nije- šampioni. Svi redom, od saveza, preko selektora i igrača, pa do novinara i (posebno) navijača. Tako navijači vide problem u tome što na spisku nema, štaznam, Memiševića. Ne znaju da je čovjek zadnji put igrao 21.5., ali znaju da bi nas on spasio od velesila poput Armenije. Ili prizivaju Đurića, Dilavera, haman i Barbareza. Novinari, opet, guraju svoja neka imena, ko mu bolji sendvič kupi, pa kroji javno mnijenje sav umeljan kečapom, ali zna da Taj i Taj mora igrati prije Ovog ili Onog. Igrači sve nešto „moramo, trebamo, znamo, atmosfera, grizemo, bacamo na glavu, ginemo jedan za drugog…“ i tako sve od Albanije do neki dan Armenije. Selektor nas uvijek uredno obavijesti na početku priprema kako su svi spremni, jedva čekaju, motivisani, a onda opet, nakon svakog neuspjeha gomila hipotetičkih „Da je ono prošlo, da je ono ušlo, da nije bio penal, da je nama svirao penal, da…“.
Nešto od toga je, sigurno, tačno. Ipak, nije problem u rosteru. Mi definitivno imamo bolje igrače od Finske i Grčke i Armenije zajedno. Kada bi ove tri ekipe napravile jednu, opet ne bi bila bolja od naše. Možda bi bili tu negdje, ali ne bi bili bolji. Tačne su i selektorove hipoteze, ali su one beskorisne. To šta bi bilo kad bi bilo nikada nam nije donijelo bodove. Nije nikome. I navijači možda imaju pravo kada pozivaju neke igrače, ali često je i to besmisleno.
Treba, naime, problem tražiti mimo terena i mimo igrača. Za taj dio je zadužen Savez. Jasno je svima da je naš Savez specifičan, da je potrebno puno strpjenja, konsenzusa, pameti, opšteg fudbalskog znanja- a svega toga tamo, izgleda, poprilično fali. Iz dana u dan prave početničke greške i to nas, evo već godinama, košta plasmana na velika takmičenja.
Naša reprezentacija mora, zapravo MORA imati potreban mir. Tu i tamo u karantin idu i mnogo stabilnije ekipe od naše. Ne mora to biti zatvor, ali ne mora, ili preciznije- ne smije biti niti ono što sada imamo. Trening centar u Zenici je napravljen za reprezentaciju, ali ne samo za kadete i pionire, nego, prije svega, za A selekciju. I ako želimo uspjeh, prvo ih moramo tamo vratiti. Isto tako, ne moraju baš u vrijeme reprezentativnih okupljanja snimati reklame, obilaziti škole i vrtiće, rodbinu i prijatelje. Kada je Lulić svojevremeno o ovome govorio, nije uopšte zaslužio gnjev navijača: on je samo rekao istinu kako o sebi, tako i o drugarima iz svlačionice.
Njima je potreban mir. Oni mnogo bolje od nas svih znaju kako se taj mir ostvaruje, znaju bolje od nas kako se pravi atmosfera, znaju kako se jača timski duh- sve to oni znaju jer su profesionalci i prošli su tu školu u svojim klubovima. Međutim, kada mladićima između 20 i 30 godina ponudiš slobodu, jasno je da će je objeručke prihvatiti. Isto tako, kada ga odvedeš u Zenicu, ići će u Zenicu. Ako neće, ima ko hoće.
E ovu utakmicu kada dobijemo, onda ćemo i Finsku, i Armeniju pa i Italiju ako treba. Do tada ćemo se samo prisjećati nesviranog penala protiv Armenije, ofsajda protiv Nigerije, Spahinog penala u Francuskoj i Jorgensenovog gola na Koševu.