Piše: Tarik Šatara
Dva velika kortea. Mnošto pirotehnike još pri polasku na stadion. Dvije velike koreografije. Četiri bakljade samo na sjevernoj tribini. Parole. Preko 20.000 na stadionu. Truba na sjeveru. Tri gola, od čega jedan iz fenomenalne akcije.
Ne, nije ni hrvatski, ni beogradski, a ni neki drugi derbi. Već naš, bosanskohercegovački, vječiti, sarajevski. Da nije naš, vjerovatno bi ga više i cijenili.
View this post on Instagram
Foto: Tarik Šatara/Sportske.ba
U nedjelju je odigran jubilarni 150. sarajevski derbi u kojem su bordo-bijeli zasluženo savladali Željezničar sa 3:0. Nije to, naravno, bila blistava utakmica – a nije bila ni loša – ali je zato nedjeljni okršaj na Koševu još jednom pokazao zašto je sarajevski derbi nešto što svi kolektivno trebamo više cijeniti i njegovati.
Tačno sedam dana prije utakmice Sarajeva i Željezničara, najveći hrvatski derbi igrali su Hajduk i Dinamo. Bila je to utakmica koja, primjerice, za prvih 45 minuta fudbala nije donijela ozbiljnu priliku.
Ako se vratimo još malo unazad – godinu i koji mjesec – doći ćemo do avgustovskog derbija na Grbavici koji je završen rezultatom 2:2. Nakon što je Samir Bekrić u finišu golom iz slobodnjaka donio bod i radost Željezničaru, tadašnji trener Plavih Edis Mulalić je nakon utakmice rekao da je nedavno gledao Zvezda – Partizan i da je to bio „rak za oči“. „Mi uvijek podcjenjujemo naš derbi“, konstatovao je tada Mulalić. I bio potpuno upravu.
Foto: Tarik Šatara/Sportske.ba
Od derbija kakav je ovaj sarajevski, teško se mogu očekivati veliki broj golova, prekrasni potezi i slalomi u kojima bi neko od igrača „zaključao“ loptu te trojicu protivnika poslao na pod, a publiku u trans. Bilo je i bit će takvih momenata, ali ih ne očekujte suviše često. Ulog je, jednostavno, prevelik, no sve to ne smije nam baciti sjenu na blago koje imamo u vidu sarajevskog derbija.
I mada mediji često priredbe na tribinama nazivaju spektaklima kako bi privukli koji klik više, sve ono što smo imali prilike vidjeti na našem najvećem stadionu preksinoć doista zaslužuje takav epitet. I pritome ne mislim samo na sve ono pobrojano u prvom pasusu.
Foto: Tarik Šatara/Sportske.ba
Po završetku utakmice, nakon što je završeno veliko slavlje ispred sjeverne tribine, primijetio sam da se veliki broj navijača u bordo majicama skupio na jednom dijelu istočne tribine. Bila je to, ustvari, četa mališana koja se skupila kako bi došla do fotografije sa Renanom Oliveirom, a odmah do njih stajale su njihove također mlade „kolege“ koje su tražile dres od Almedina Ziljkića. Uz takve prizore, rijeke ljudi koje su išle na stadion, grad koji je taj dan bio ofarban u boje sarajevskih premijerligaša, pa i sve ono što smo mogli vidjeti na terenu; šta nam više treba da svoj, sarajevski, gradski derbi – intimno, potpuno subjektivno ali opravdano – smatramo najboljim na svijetu?
Jer od svoje majke, ko će naći bolju?
