Iduće sedmice i zvanično počinje zimski prelazni rok, međutim postoji gomila kvalitetnih i iskusnih pojedinaca koji već duže vremena nemaju klub i koje svi klubovi već sada u bilo kojem trenutku mogu angažovati. Riječ je naravno o slobodnim igračima tako da smo bili znatiželjni i istražili kako bi to izgledala jedna postava sačinjena od isključivo fudbalera koji trenutno nemaju ugovor. Jasno da neće svaki igrač u ovoj ekipi biti svjetske klase ali je isto tako činjenica da su skoro svi oni igrali za najjače klubove svijeta i da neki od njih trenutno broje posljednje dane svoje karijere. Bez dodatnog obrazloženja predstavljamo vam prvih 11 ekipe igrača trenutno bez ugovora.
Između stativa se nalazi iskusni italijanski golman Emiliano Viviano. „Tek“ su mu 34 godine što za golmana uopšte nije puno a iskustva branjenja u najjačoj italijanskoj ligi ima napretek. Branio je punih devet godina u Seriji A igrajući za čak pet klubova: Bolognu, Palermo, Fiorentinu, Sampdoriu i SPAL za koji je branio prošle sezone. Najbolje partije pružao je definitivno u Sampdoriji u sezoni 2015./2016. kada je bio jedan od tri najbolja golmana u ligi. Ima i šest nastupa za reprezentaciju Italije. Jedno vrijeme je čak i bio pozajmljen Arsenalu gdje je doduše bio treći golman.
Valja priznati da nije bilo puno kvalitetnih štopera od kojih smo mogli birati tako da je odbrana ubjedljivo najslabija karika ove ekipe. Nju sačinjavaju dva bivša reprezentativca dvaju država koje su igrale međusobno na prošlom svjetskom Prvenstvu a to su reprezentacije Srbije i Švicarske.
Naš prvi štoper je bivši igrač Crvene Zvezde Nemanja Pejčinović. Nakon odličnih partija u srpskoj ligi tačnije u Radu bio je pozajmljen Herthi iz Berlina kojaga ipak nije odlučila zadržati. Zato su uslijedile 4 vrlo dobre godine u Nici gdje je bio standardan u svakoj od sezona. Poslije je prešao u vrlo ambicioznu Lokomotivu iz Moskve gdje je bio član generacije koja je nakon 15 godina najzad osvojila titulu prvaka. I tamo se zadržao 4 godine da bi na kraju otišao za parama i potpisao za kineski klub Changchun Yatai. Raskinuli su ugovor sa njim nakon jedne sezone. Pejčinoviću su tek 32 godine što su za jednog štopera najbolje godine njegove karijere tako da ostaje misterija zašto je bivši reprezentativac Srbije trenutno bez kluba.
Njegov kolega u odbrani je dosta poznatiji, bivši reprezentativac Švicarske Johan Djourou. Za razliku od Pejčinovića koji nije imao bitnu ulogu u svojoj reprezentaciji, Djourou je bio izuzetno bitan za Švicarce nastupajući čak 62 puta i igrajući na čak pet velikih takmičenja. Dugo se tražio u Arsenalu gdje je uvijek nekako bio na granici prvog tima ali najčešće je bio taj treći štoper koji čeka priliku sa klupe. Nakon 6 godina u Arsenalu prelazi u Hannover pa potom i HSV s kojim 2017. godine ispada iz lige. Od tada umjesto da u svojim najboljim godinama igra za neki ozbiljan klub on prelazi u Tursku na jednu sezonu da bi kao i Viviano prošle godine presjedio na klupi SPALA a tek su mu kao i Pejčinoviću 32 godine.
Na lijevom beku imamo tu čast da stavimo bivšeg igrača Manchester Uniteda. Ne, to nije Patrice Evra već njegova alternativa u to vrijeme Alexander Buttner. Čovjek koji je osvojio više titula šampiona od Gerrarda i Carraghera zajedno se nije dugo zadržao u redovima Crvenih Džavola ali će ipak biti bar kod nekolicine navijača zapamćen kao član one posljednje generacije Manchester Uniteda koja je u Sir Alex Fergusonovoj posljednoj sezoni uspjela lagano da bude prvak Engleske. Nakon dvije godine grijanja klupe Buttner je imao sporadične epizode u Rusiji i Belgiji da bi se 2017. godine vratio u svoj matični klub Vitesse gdje je igrao standardno sve do početka ove sezone. Zasad je najmlađi na ovoj listi sa samo 30 godina ali ne i zadugo.
Čak mlađi od njega jeste 27-godišnji, bivši reprezentativac Alžira Mehdi Zeffane koji će igrati na poziciji desnog beka u našoj ekipi. Iako je bio dijete Liona, tamo nisu ozbiljno računali na njega shodno tome da je u 4 godine počeo samo 7 utakmica. Proslijeđen je Rennesu gdje je više bio rezerva nego što je igrao u prvoj. Ipak, to ga nije spriječilo da bude pozvan za utakmice Alžira u ovogodišnjem afričkom kupu nacija i upiše se u historiju kao jedan od članova ekipe koja jeosvojila naslov najbolje afričke zemlje i zlatnim slovima se upisala u historiju Alžira.
Naša dva zadnja vezna su donedavno primali svoje plaće šutajući fudbalsku loptu ali su njihovi klubovi odlučili raskinuti ugovore s njima. Prvi je prošlogodišnji kapiten Bordeauxa Younus Sankhare. Bivšem reprezentativcu Senegala je bila predviđena velika budućnost s obzirom da je sa samo 18 godina igrao u prvom sastavu PSG-a koji je tada vodio Vahid Halihodžić. Nakon PSG-a igrao je za još čak 6 francuskih klubova a sa tri je uspio i ispasti iz lige a to su : Dijon,Valenciennes i Guingamp. Međutim, iako je Guingamp ispao, odlične igre Sankharea preporučile su ga Lillu gdje se zadržao samo pola sezone da bi onda naredne dvije i po godine proveo u Bordeauxu. U pretprošloj sezoni je postigao čak 10 golova sa pozicije zadnjeg veznog što je jako rijetka pojava. Ipak, prošle sezone je dosta stagnirao te ga je klub otpustio vjerovatno zbog nesuglasica ili neprimjerenog ponašanja. Bio bi veliko pojačanje za dosta klubova u Francuskoj koji se nalaze na sredini tabele budući da mu je tek 30 godina što su, opet ponavljamo, najbolje godine za jednog veznog igrača.
Za drugog veznog bi mogli pričati danima pošto ima jednu od bogatijih karijera. Ovom čovjeku iskustva ne nedostaje s obzirom da je igrao u više klubova od jednog Zlatana Ibrahimovića, tačnije u 11 klubova, 5 od kojih su bili u Italiji. Riječ je o bivšem reprezentativcu Švicarske koji je rodom naravno iz Kosova, Valonu Behramiju. Počeo je karijeru u Luganu da bi nakon toga vrlo mlad bio na pozajmicama u Đenovi, Veroni i Laziu. Prije više od 10 godina je za tada velike pare otišao na ostrvo u ekipu West Hama. Kada su Čekićari ispali iz lige vratio se u Italiju u redove Fiorentine gdje je pružao možda i najbolje partije zbog kojih ga je, uostalom i poslije doveo Napoli koji je tada imao sjajnu generaciju. Uglavnom nigdje se nije zadržavao više od dvije godine, poslije je još igrao za HSV, Watford i Udinese da bi se ove sezone sa 34 godine vratio u Švicarsku u Sion za koji je odigrao samo četiri utakmice. Poput Djouruoua predstavljao je Švicarsku na pet velikih takmičenja i bit će upamćen kao jedan od najpoznatijih veznih igrača u historiji ove zemlje budući da je u punih dvanaest godina upisao 73 nastupa. Oni koji su pratili svjetsko prvenstvo u Rusiji sjećat ga će se kao fudbalera koji je uspješno u džep strpao, navodno jednog od najboljih igrača današnjice, Neymara.
Lijevo od njega po boku igrat će naturalizovani lijevi vezni koji ipak već godinama igra na poziciji lijevog beka a to je Franck Tabanou. Ponikao je bio u Toulousu gdje je četiri sezone bio nezamjenjiv. Uslijedio je transfer u puno veći Saint Ettiene gdje je bio standardan dvije sezone dok se nije preselio u Swansea City. Vrlo bizaran transfer shodno tome da mu nikad nisu dali ni da debituje za prvi tim te su ga nakon pola godine vratili odakle je došao na pozajmicu. Naredne sezone bio je ponovo pozajmljen Granadi koja je potom ispala iz lige. Trajno se vratio u Francusku, tačnije u Guingamp u kojem je nakon standardne prve sezone prestao da više dobija šanse. Nakon što je Guingamp ove godine ispao iz lige, Tabanou je bio izbačen iz kluba a tek mu je bilo 30 godina. Malo ko je mogao predvidjeti ovakav rasplet karijere fudbalera koji je više od pola decenije bio jedan od standardnijih i kvalitetnijih igrača u francuskoj Ligi 1.
Kad smo već kod kvalitetnih igrača Lige 1 bio bi grijeh a da ne spomenemo čovjeka za kojeg se bukvalno govorilo da je novi nasljednik legendarnog Zinedine Zidana. Nažalost, Yoannu Gourcuffu su povrede bukvalno uništile karijeru. Njegov neograničeni potencijal i talenat su vrlo rano prepoznali skauti Milana 2006. godine koji je tada bio najbolja ekipa svijeta te je 20-godišnji Gourcuff iz Renessa prešao u slavni italijanski klub. Tamo se zadržao samo dvije godine, većinom zbog brojnih povreda a i fenomenalne forme tada najboljeg igrača svijeta Ricarda Kake koji je igrao istu poziciju plejmejkera poput mladog Francuza. Vratili su ga u Francusku, ovog puta u Bordeaux. Malo ko od navijača tog kluba je tada mogao pretpostaviti da su dobili čovjeka koji će za samo godinu dana postati najbolji igrač u cijeloj ligi i Bordeauxu donijeti njihovu prvu titulu prvaka u 21. stoljeću. 2010. godine prešao je u tada najmoćniji klub Francuske Olimpik iz Liona gdje zbog, pogađate, novih povreda nije uspio ponoviti onu formu iz Bordeauxa te se nakon pet dugih godina vratio u svoj matični klub Rennes. U sezoni 2016./2017. Gourcuff je uspio bar na jednu sezonu zaobići povrede i početi čak 27 puta u prvenstvu, najviše što je ikada odigrao od one čarobne šampionske 2008/2009 sezone. Izgledalo je kao da će bivši reprezentativac Francuske oživjeti svoju karijeru ali povrede su ponovo bile nemilosrdne i Gourcuff je narednu sezonu većinom proveo na liječenju i na klupi. Prošle sezone napustio je Rennes i prešao u Dijon gdje nije započeo niti jednu utakmicu zbog novih povreda. Sada vam je jasno ono što smo rekli na početku i kako su povrede uskratile ovom mladiću šansu da bude jedan od najboljih u Francuskoj ikada.
Međutim, koliko god talentovan Gourcuff bio, postoji neko sa još više talenta, ne samo u Francuskoj već u cijelome svijetu i gle slučaja, i on je slobodan igrač trenutno. Na desnom krilu nalazi se vjerovatno najtalentovaniji fudbaler koji nije ispunio ni pola svoga punog potencijala a odaziva se na ime Hatem ben Arfa. Jedini igrač koji može parirati Messiju u solo prodorima i veličanstvenim slalomima, koji može predriblati čitavu protivnikovu ekipu ako hoće, problem je samo što je rijetko kada Ben Arfa zaista raspoložen da da svoj maksimum i ostavi srce na terenu. Bivši reprezentativac Francuske je započeo karijeru u Lionu gdje je kao tinejdžer već bio prvak svoje države. Potom je prešao u redove velikih rivala Olimpika iz Marseja gdje je ponovo osvojio titulu prvaka. Logičan slijedeći potez bio je transfer u Englesku i to u Newcastle United koji je počeo da ozbiljno troši novac u potrazi za Evropskim fudbalom što su 2012. godine i učinili.
Iako je Ben Arfa igrao redovno i osvojio srca svih navijača popularnih Svraka, često je ulazio u konflikte sa trenerima tako da je 2015. godine prešao u Hull City gdje je nabacio koju kila viška i nije se više zalagao i trenirao kao dosad, očito je izgubio motiv igrajući za ekipu koja će eventualno ispasti iz lige. Povratak u Nicu naredne godine mu je bukvalno oživio karijeru i te godine je igrao svoj najbolji fudbal u karijeri, terorišući odbrane diljem Francuske i bacajući sve ljubitelje ove igre u ekstazu svojim maestralnim egzibicijama koje nikada dosad nismo vidjeli na zelenoj podlozi. Uprkos tome, zbog lošeg glasa i reputacije Ben Arfa nije dobio poziv trenera Francuske Didiera Deschampsa za posljednje evropsko Prvenstvo baš u Francuskoj, prvenstvo u kojem su stigli skroz do finala samo da bi izgubili od Portugala golom Edera, čovjeka koji od tada skoro da i ne igra za svoju državu više. Možda je to bila svojevrsna kazna za Deschampsa što nije računao na jednog od najopasnijih igrača na svijetu te godine. Tog ljeta desio se ubjedljivo najveći transfer u karijeri Ben Arfe kada ga je bez obeštećenja kupio prvak Francuske Paris Saint Germain. Tamo je proveo samo dvije godine dok je u posljednjoj čak bio izolovan iz ekipe od strane menadžera Unai Emerya zbog neprimjerenog ponašanja. Bez obzira na tu godinu pauze prošle sezone igrao je odlično za Rennes i bio u užem izboru za igrača godine u Francuskoj, ipak, nije odlučio ostati tamo. Nakon poraza od Guingampa koji je ispao te sezone Ben Arfa je izjavio:
„Guingamp je zaslužio da pobjedi. U igri su bili puno ambiciozniji od nas. Posljednje tri utakmice su mi dozvolili da vidim svoj put za slijedeću sezonu. Moja odluka se odnosi na utakmicu. Trenutno ne uživam u igranju i to me mora voditi naprijed. Ono što mi je ponuđeno ovdje je ograničeno tako da mi to pomaže u odluci.“
Navodno je prije početka ove sezone Ben Arfa imao dosta raznoraznih ponuda ali se oglasio izjavivši da ga nijedna ponuda nije konkretno zadovoljila pa se i dan danas pitamo kakvu to ponudu i očekuje. Koliki talenat je bio i još uvijek jeste najbolje zna njegov kolega iz kadetskih dana u Francuskoj kao i seniorskim danima za Lion, Karim Benzema koji je svoj potencijal maksimalno iskoristio i izgradio jednu od najvećih karijera u historiji Francuske a i Real Madrida. Međutim, kada su obojica u isto vrijeme počinjali, sva priznanja koje je Benzema eventualno prikupio bila su predviđena za Ben Arfu prije nego za devetku Reala. Benzema je čak izjavio da je njegov bivši saigrač identičan Messiju.
„Ben Arfa ima talenta na Messijevom nivou. Ne šalim se, boli me kad vidim njegovu situaciju u Paris Saint Germainu.“
Sve vam je jasno, suvišno je bilo šta dalje pričati za jednog od najvećih fudbalskih šmekera koje je svijet vidio.
U vršku napada bit će bivši reprezentativac Italije američkog porijekla Guiseppe Rossi. Vjerovatno su svi od vas zaboravili za nekadašnjeg igrača Manchester Uniteda i ne krivimo vas. Bez kluba je već godinu i po dana, zadnji put igrajući za Đenovu. Rossi je najbolje poznat kao Diego Forlanov nasljednik u Villarrealu gdje je sezonama redovno tresao mreže. Kada je Villarreal ispao iz lige Rossi je prešao u Fiorentinu gdje je u sezoni 2013./2014. bio ono što je Ciro Immobile danas, rasni strijelac koji je na polusezoni imao skoro 20 golova. Ali ono što smo rekli za Gourcuffa važi i za nesretnog Rossija, samo dvadeset puta više s obzirom da se od tada pa nadalje Italijan svake sezone redovno povrijeđivao, zbog čega je i propustio svjetsko Prvenstvo u Brazilu. U Fiorentini više nisu imali strpljenja sa njim te su ga slali na pozajmice u Levante i Celtu de Vigo. Najtužnija od svih bila je situacija kada je Rossi bio postigao het trik za Celtu samo da bi se na istoj utakmici i povrijedio. Ispostavilo se da mu je to bila posljednja utakmica za taj klub. Fiorentina je bila raskinula ugovor sa njim i nakon pola godine bez kluba završio bi u Đenovi gdje je bio četvrti napadač i gdje se zadržao samo pola godine. Definitivno jedan od igrača koji bi da nije povreda bio itekako upamćen u svijetu fudbala.
I to bi bila naša jedanaestorka, na klupi se mogu naći i još pokoja poznata imena poput: Wilfrieda Bonya, Keisukea Honde, Fabia Coentraoa, Ivana Strinića, Darrena Fletchera i Ignazia Abatea. Ostaje nam da vidimo hoće li bar polovina ovih nekada sjajnih igrača početkom nove godine pronaći novi klub.
(Emir Maslo/Sportske.ba)