Nekoliko sati prije nego ćemo zakoračiti u 2019.godinu, kada je, barem po dekoru glavnih gradskih ulica, sve izgledalo sjajno i bajno, jedan čovjek je vodio svoju borbu. Borbu za život.
Ne postoji u regionu, pa ni u Jugoistočnoj Evropi, selektor koji neku omladinsku reprezentaciju tri puta uzastopno odveo na Evropsko prvenstvo. Uspjelo je to samo Sakibu Malkočeviću, najuspješnijem poslijeratnom treneru Slobode. Koji je tridesetak godina vojnik kluba. Sve je podredio Slobodi i reprezentaciji.
Danas je popularni “Sok” u operacionoj sali. Nakupilo se tu koječega. Stresa najviše. Brige za druge. Najmanje za sebe. U Slobodu su dolazili igrači i treneri, od Triglava do Đevđelije, naplaćivali se i napuštali Tušanj, a on je ostao vjeran jedinom klubu za kojeg zna. I vjerovao u obećanja.
Darko Todorović, Amer Gojak, Eldar Ćivić, Ermedin Demirović, Vedran Kjosevski, dojučer su igrali u kadetskoj reprezentaciji, a danas su A reprezentativci. Malkočević je otkrio i lansirao Ajdina Hasića i mnoge druge koji će za koju godinu kandidirati za seniorsku reprezentaciju.
I, šta jedan takav stručnjak dobije zato što se NSBiH na otvaranju zgrade ponosio pred Aleksanderom Čeferinom i drugim evropskim autoritetima. I sam predsjednik UEFA-e naklonio se podvigu koji je postigla kadetska reprezentacija pod vodstvom Malkočevića i njegovog “teama”.
Za sve to dobio je neku “crkavicu” na ime premija, koliko i pomoćno osoblje i ko zna sve oko saveza. Oni su ugrađeni u sve premije i uspjehe državnih selekcija. Proteklih godina administracija Saveza “sistematizacijom” davala je ugovore “ko god je izrazio želju il imao nekoga u rodu, ko već radi u kući fudbala”.
Malkočeviću su ugovor produžavali od ciklusa do ciklusa. Najuspješniji selektor mlađih selekcija u regionu radio je za plaću od nekih 800 KM. Vjerovalo ili ne. I šta je mogao dobiti nakon svega? Od tapšanja se ne živi. Administracija saveza davno je trebala Malkočevića poštediti stresa i osigurati mu manje stresno mjesto. Poziciju, s koje će kolegama pomoći svojim iskustvom. I dati mu adekvatnu, a ne poniźavajuću plaću.
Ako oni, koji su trebali, a nisu mogli, htjeli pomoći, svejedno, sada je posljednji vapaj svima da se dignu na noge i omoguće najuspješnijem selektoru adekvatno liječenje. Javna je tajna, a predočeno je to čelnicima NSBiH da se na polovini terapija pokvario aparat!? Ne mogu Edin Džeko i prijatelji kontinuirano voditi brigu o zdravstvu i vrijeme je da država preuzme dio odgovornosti i pronađe mehanizam za liječenje.
Krajnje je upitno kako će se odvijati daljni tok oporavka bh.selektora. Njegovi prijatelji, saigrači iz Tuzle dramatično upozoravaju da je posljednji trenutak da Malkočević liječenje nastavi u inostranstvu. Mirsad Dedić, Mersad Kovačević, Denis Karić, Enes Mešanović, zovu prijatelje po svijetu i traže rješenje za svog prijatelja Sakiba. I NSBiH, odnosno Adi Đemidžić, novi generalni sekretar, koji je s Elmirom Pilavom jučer posjetio Malkočevića, najavio je svu moguću pomoć. Dvojac iz NSBiH, otišao je korak dalje, ubrizgao je neophodno dozu optimizma i tračak vedrine na Sakibovom licu.
“Kakva ostavka? Očekujemo te u reprezentaciji”- najavili su Đemidžić i Pilav tokom jučerašnje posjete tuzlanskoj internoj klinici.
U kasnim večernjim satima Malkočević je premješten na odjel, gdje će čekati operaciju. Očekujemo dobre vijesti. Sakib je kao igrač, trener, selektor, kao čovjek zaslužio svaku moguću pažnju. Tokom jedne objave na “fb” Malkočeviću su stizale podrške prijatelja i sportske raje iz cijelog svijeta.
(R.S./Sportske.ba)
