Piše: Mladen BOŠNJAK
Tog Drugog maja 1982. godine, te sunčane nedjelje kad je Dinamo službeno postao prvak Jugoslavije, kupio sam maskotu kluba – minijaturnog plastičnog Cicu Kranjčara. I danas se kurla po kući, malo izbledjelih boja, vremenom i nemarom načeta. Ta draga uspomena, uz krhko sjećanje, jedino je što sjeća na časne navijačke dane.
Zlatko Kranjčar je umro. Bio bih neozbiljan i neodgovoran da ga predstavljam kao igrača, ili trenera. Niti mi je to intencija. Mene živo zanima ima li „visoko gore“ kakvih susreta, ima li na edenskin livadama kakav šank da se na njega nalakte Cico, Hadžija, Branko Bošnjak i Zvezdan Cvetković. I da „pretresu“ kultnu 82-u, kao i sve ostale puste godine.
Da, onako jaranski, blago ogovaraju Ćiru, da se smiju sudačkim nepravdama, da evociraju prepune tribine maksimirskog mastodonta. Da u zaborav bace dane nepravde, životnih nedaća, čemera…
Da se sprdaju s Hrvatskom televizijom u čijim vijestima dominira kontroverzni i profani političar, a Cicina smrt vijest je „za kraj vijesti“. Zlatko Kranjčar, povijesni prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije 1990-te godine, u vremenu kada su se samo hrabri i odani odazvali na utakmicu protiv SAD-a. Na periferiji televizijskih vijesti.
A hrvatskom i jugoslavenskom nogometu dao je neusporedivo više nego što može dati političar čija je karijera satkana od nepotizma, klijentelizma, optužnica, nepovjerenja…
Zato, kad Cico „tamo gore“ zasjedne s jaranima, nemojte ga ometati, nemojte mu zavirivati u čašu, nemojte ništa pitati. Jedino, ako ne naiđe Židak!
A ja ću puno bolje čuvati i paziti malenu maskotu, Zlatka Kranjčara izlivenog u plastici. Za vječnost!
