Razgovarao: Elvir Bešo
Elvis Ćorić, veliki čovjek i sportski radnik za primjer svima, pravi odličnu priču u Mostaru. Još 2015. godine osnovao je Univerzalnu školu sporta Fortunu koja ostvaruje zavidne rezultate.
Pored toga, Ćorić je imao zanimljivu igračku karijeru; nastupao je za klubove poput Veleža, Brotnja, Cibalije, Posušja, Troglava, Flamuntarija, Zvijezde Gradačac i Persika.
Elvis Ćorić je govorio za portal Sportske.ba.
Otkud ideja za pokretanjem Fortune? Koliko trenutno broji djece u svim kategorijama?
– Još od igračkih dana postojala je želja za pokretanjem vlastite škole fudbala. Rad sa djecom je nešto što me ispunjava i gdje se pronalazim. To je bio moj plan u budućnosti. Nakon povrede i operacije konačno sam odlučio i 2015. godine osnovao Fortunu. Kao i svaki početak nije bilo lako, ali rad i trud se isplatio. Danas, nakon osam godina brojimo 250 aktivnih članova.
Koji su ciljevi Fortune za budućnost?
– Cilj je stabilna omladinska škola koja je već na dobrom putu. Omasovljenjem omladinskog pogona veći broj djece je uključen u zdrav sportski način života. Svjesni smo svega čime smo okruženi, stoga ulažemo u edukaciju našeg sportskog kadra i radimo sve kako bi našim igračima pružili dobre mogućnosti treniranja. Mislim da je to jedna od naših najprepoznatljivih karakteristika – stalno zalaganje.
Kako komentarišete nivo PL u vrijeme Vašeg igranja i sada?
– To se ne može porediti. Uslovi treniranja i sprovođenja trenažnog procesa, finansije nisu ni približne kako su nekad bile. Premijer liga sad i Premijer liga prije imaju svoje mane i prednosti. Možda je prije bilo više želje i poštovanja, pri tom mislim na mlade igrače koji moraju shvatiti da će ih samo rad pružiti više mogućnosti. Opet, s druge strane prije se više šansi davalo mladim igračima.
Koji su to detalji kojih ćete se uvijek rado sjećati iz vlastite karijere?
– Nastupao sam za FK Velež, NK Zvijezda Gradačac, NK Troglav Livno a igrao sam u Maleziji, Indoneziji i kratko u Albaniji. Iz svakog kluba nosim neke uspomene sa utakmica, ali ono čega ću se uvijek sjećati je kada smo 1998. godine kao kadeti FK Velež nastupali sa juniorima protiv FK Sarajevo i postali prvaci. Potom, u Maleziji kada sam na svojoj prvoj zvaničnoj utakmici postigao 4 gola. Još bih izvodio poziv za mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Velež nosite u srcu, ali nikad preko društvenih mreža niste sebe karakterisali legedndom koja tu treba raditi. Jednostavno ste krenuli od nule i napravili nevjerovatnu priču, ne samo u Mostaru nego i mnogo šire.
– Tako je, Velež se voli i nosi u srcu. Ja sebe nikad nisam ni smatrao legendom. Za mene su legende Semir Tuce i Sead Kajtaz. Spomenuo bih čak i cijelu ekipu koja je nakon toliko godina osvojila kup, kojim je pošlo za rukom ono što nikom nije i mislim da zaslužuju da im se oda priznanje za to. U jednom periodu ja sam na nagovor predsjednika Hasića i radio u Veležu više od godinu dana. Tada smo napravili dobru saradnju sa drugim klubovima i škola, a ni rezultat nije izostao. Mislim da bi bilo dobro da se to nastavilo i nakon mog odlaska. Nismo imali istu viziju, raskinuli smo suradnju i zbog toga sam se odlučio u potpunosti posvetiti radu svoje škole što se pokazalo kao odlična odluka.