Piše: Mladen BOŠNJAK
Godinu dana nakon održavanja 15-ih Zimskih olimpijskih igara u Calgary-u, sletio sam u taj ubavi, dugački i široki, ravničarski grad u kanadskoj državi Alberti. Prvo što mi je zapelo za oko bila je ogromna karta svijeta na kojoj su predstavljeni koridori i rute kompanije Air Canada, i na kojoj je jasno vidljivo da je kompletna Istra u Italiji! Ništa zato, mene je iznenadilo ono što – nisam vidio! A nisam vidio ni najmanjeg traga netom završenih Olimpijskih igara.
Na ogromnim aerodromskim terminalima ni spomena onome o čemu se u nas tako patetično troše novinski stupci evo već četvrto desetljeće. Moj domaćin Darcy reći će mi kako dosta olimpijskih objekata više ne postoji, zamijenilo ih je nešto komercijalnije, kako se ne isplati trošiti vrijeme i još štošta na puko sjećanje. Igre bile, medalje se okačile, zastave spustile, i svak svojoj kući. Završni račun nije baš bio u skladu s očekivanjima, ali i to se podnijelo.
Ne znam pouzdano kakvo je danas stanje s olimpijskom memorijom stanovnika Calgaryja i cijele Alberte, nariču li oni za tim vremenima, imaju li oni svoga Jureka…? Ali znam da je ovo kod nas pretjerano. Kod nas se obilježava 37-a godišnjica igara, glorificira se vizionarstvo Ante Sučića, umiješnost Emerika Bluma, energičnost Branka Mikulića… Govori se svih ovih godina o nekoj čudnoj i neponovljivoj egzaltiranosti stanovnika Sarajeva, o ponosu, o komšijskoj snošljivosti…
Sve je to lijepo, ali ima tu i mučnih momenata. Stalne financijske dubioze firme ZOI 84, sumnjive odluke tamošnjeg menadžmenta, i još štošta nečasnog oko te skoro fantomske firme nekako se prešućuje, nekako se šapuće o tim problemima. Više se ne spominje kako je Branko Mikulić na samrti molio Samarancha da obnovi Zetru… Lijepo se sjećati, ali čemu to neracionalno potencirati kad od toga nemamo ama baš nikakve opipljive koristi. Koja je Sarajevu korist što se Jure Franko te 1984-e u njemu „drugi put rodio“? Nikakva!
Mi se možemo zavaravati da će opet nekad naletjeti neki Branko Mikulić i neki Samaranch, da će nekim čudom snijeg zasuti Bosnu baš kad treba, da će tisuće vojnika utabati skijaške staze. Mi možemo sniti i živjeti u izmaglici sjećanja na neko vrijeme koje je nepovratno prošlo i koje se, zasigurno, neće ponoviti!
U Calgary-u su to shvatili čim su ispratili goste, a mi još uvijek živimo u vremenu čijih je pola aktera umrlo.
(U tekstu iznad su izneseni stavovi autora, koji se nužno ne podudaraju sa stavovima portala Sportske.ba)