Nenad Marković, jedan od najpoznatijih košarkaša koje je Bosna i Hercegovina dala, danas vodi grčki Panionios, ali se u razgovoru za Sportal prisjetio trenutaka iz devedesetih kada je bio na pragu da obuče dres Partizana.
Dogovor je, kako kaže, bio praktično završen – trebao je zamijeniti Sašu Đorđevića u timu koji je tada slovio za evropskog prvaka. Međutim, ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini potpuno su promijenila tok njegove karijere.
“Moje prijateljstvo sa Željkom Obradovićem, koje je i dan danas tu, dobri smo prijatelji od 1990, kada smo zajedno igrali u reprezentaciji Jugoslavije, tu smo se nekako zbližili… Željko, kad je postao trener, negdje na pola sezone mi je rekao da Saša Đorđević ide i da bi volio da ja dođem na njegovo mjesto u Partizan. Kad je počeo rat, ja sam otišao u Beograd, trenirao s Partizanom, ali nikad nisam zaigrao zbog svih ratnih dešavanja. Nisam osjetio da je momenat da ostanem u Beogradu i da budem mirne glave, s obzirom na to šta se dešava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Tako da, eto, nisam nikad imao tu priliku da budem zvanično košarkaš Partizana.”
Marković je naglasio da mu nije bilo teško donijeti odluku da se povuče iz dogovora, jer je osjećao da ne može igrati dok je njegov rodni grad prolazio kroz najteže dane.
“Nije bilo teško, moram priznati, zbog svega što se dešavalo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, zbog rata. Ja sam Sarajlija, Bosanac, meni je to sve jako teško palo i ne bih mogao da živim u Beogradu i da igram za Partizan u takvoj situaciji. To je bila neka odluka koja u tom momentu možda nije bila jednostavna, ali je i bila jednostavna, jer nisam sebe vidio u tom okruženju u takvom momentu.”
Njegova karijera se nastavila u inostranstvu – igrao je u Španiji, Italiji i Turskoj, a posebno se pamti period u KK Bosna, gdje je započeo svoj put i postao jedan od najvažnijih igrača generacije.
Govoreći o reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Marković je podsjetio na trenutak kada ga je pozvao Mirza Delibašić, što je bio početak njegovog dugogodišnjeg nastupanja za nacionalni tim.
“Ja sam ovdje rođen, ovdje sam odrastao, ovdje su mi prijatelji, vaspitan sam na neki drugi način, ne gledam neke stvari kao što gledaju drugi. S te strane niti je bilo pritisaka, niti je bilo ko mogao na mene da utiče. Sjećam se, zvao me Mirza Delibašić kad je izašao iz Sarajeva, bio je u Splitu. Ja sam bio u Španiji, to je bila neka 1993. godina, možda mart, april, nisam siguran više, možda čak i kasnije. Samo me nazvao, bio je kod Ratka Tvrdića u stanu, samo da te pitam: Hoćeš li igrati za reprezentaciju? Ja kažem: Naravno. Zašto sumnjaš da ću igrati? Kaže: Ja nisam, ali neki jesu. To mu je bio komentar, on se samo nasmijao i to je bio cijeli razgovor. Poslije toga sam, naravno, došao na pripreme i igrao za svoju državu. Nema puno filozofije.”
Danas, kao trener Panioniosa, Marković nastavlja da gradi ime u evropskoj košarci. Njegova priča ostaje primjer sportiste koji je u najtežim vremenima stavio ljudske vrijednosti ispred karijere.
