Danas je Mirsad Dedić napunio 54.godine.

Ne vjerujemo da ga se netko iz NSBiH sjetio čestitkom ili kakvim prigodnim poklonom. I ne treba im zamjerati. Možda i ne znaju tko je Mirsad Dedić. Jer nisu bili tu kad je bilo najteže. Niko iz tog vremena danas nije u Savezu.

I zato njima ne znači Dedino ime. Kao ni Bolino, Hibino, Sergejovo, Hasanovo, Sašino…

Nova vremena, novi običaji.

A nije zgoreg, da predsjednik Vico Zeljković, zaduži nekog od uposlenika i da prati i reagira na rođendane i godišnjice, recimo Franje Džidića, Radeta Jovičića, Rize Meškovića, Borčeta Sredojevića, Dževada Šećerbegovića, Fuada Mulahasanovića, Envera Marića, Slobodana Janjuša, Franje Vladića, Vukašina Petranovića, Fuada Muzurovića …

Da ne pominjem Muhameda Mujića, Ibru Biogradlića, Slobodana Karalića, Žaru Barbarića…

Vratimo se Dediću. On je stvarao reprezentaciju. Odazivao se na prijateljske i kvalifikacijske utakmice. Pristao je, a mogao “izmisliti” povredu, putovati u Brazil. Svjesno se izložio “giljotini” i baražnoj vatri, u to vrijeme najboljih brazilskih napadača Ronaldu i Đovaniju. Pravom Ronaldu.

Bh. postavu činili su domaći i nešto stranaca. Sanin Pintul, Nudžein Geca, Senad Begić, Nermin Šabić, Vedin Musić, Almir Turković, Pavo Dadić, Bakir Beširović, Senad Repuh, Edin Ramčić, Sejo Kapetanović, Elvir Bolić, Vlatko Glavaš, Hasan Salihamidžić, Sead Osmić, Samir Šabanović.., bili su na raspolaganju Fuadu Muzuroviću i Mustafi Hukiću. Da je deset primio ne bi čudilo, jer su Brazilci tempirali formu za Mundijal 1998. u Francuskoj, a naši se okupljali po aerodromima od Amsterdama do Fortelezea…

Deda se nije plašio. Kao ni mjesec ranije kada je bravurozno zaustavljao napade Azzura na Koševu. Kad je BiH slavila nad italijanskom reprezentacijom. Bacao je Deda u očaj kasnije braću Laudrup kada smo demolirali Dansku na Koševu.

Branio je Dedić kada se na kvalifikacijske utakmice putovalo autobusima, kada se za večeru servirao smoki i sok u tetrapaku, a premija je bila misaona imenica. Izgarao je, kako on tako i ostali, u “Patricovom” dresu, koji je šivan u pogonima kod Fojnice.

Kasnije su došli drugi. Godinama, desetljećima u razne stručne štabove biraju se treneri golmana, “tzv” specijalisti, ali nikad se niko nije sjetio pozvati Mirsada Dedića.

Znate li zašto? Zato što Deda nema tatu u Savezu. Ne gura ga niti jedna stranka. Deda nikome ne podilazi. Kod njega je ona “što na umu, to na drumu”.

Iako će vam svaki golman, s kojim je radio, a odškolovao je desetak vrsnih, reći da je majstor svog posla, u NSBiH šansu uvijek dobijaju neki drugi. Neki novi “klinci”.

I danas će vam iskusni i jedan od najboljih “portira” u BiH Nevres Fejzić, Semir Bukvić reći da je Deda najbolji trener specijalista u BiH. Čuje li neko Bakira Brajlovića, najtalentiranijeg golmana u ovom dijelu Evrope, koji zasluge za sjajne obrane pripisuje Dediću.

Za BiH je Dedić sakupio 32 utakmice, što je itekako značajna brojka.

Bilo kako bilo Deda ostaje u srcima navijača BiH!

S.S.