Piše: Mladen Bošnjak
Takav je naš napredak, naš hod u budućnost: korak naprijed, dva natrag! Upravo kad smo pomislili da ćemo imati vitešku završnicu nogometnog prvenstva, kad smo dječački naivno sanjali o poštenom i sportskom raspletu, događa se priča oko Metalleghe – a i njegovog trenera Mate Neretljaka. Iskreno, predsjednika te prilično misteriozne nogometne družine ne poznajem, sami klub mi je prilična nepoznanica, ali Neretljaka znadem kao igrača Osijeka, Hajduka, nakratko hrvatske reprezentacije, a inozemnu karijeru tek preko tiska.
Momak me se dojmio kao čestiti i srčani sportsmen, kao borac, kao mladić koji nije razumio jezik nogometnog podzemlja koje je danas u Bosni i Hercegovini pronašlo svoj eldorado. Dakle, o igraču Mati Neretljaku je sve manje-više jasno i poznato, a za trenersku karijeru možemo ustvrditi da je na samome početku veoma uspješna. A, jedno je sigurno: Smutljivci, varalice, mešetari i kukavice ne mogu dugoročno biti uspješni, ne mogu dugo opstajati niti u jednom okružju, pa tako ni u onom najopskurnijem – nogometnom! Radi se – prema toj logici – o čestitom sportskom radniku, o svježoj krvi u našoj trenerskoj branši.
Ovo napominjem iz razloga što se – pouzdan je podatak – na samome startu prvenstva Metalleghe podcrtao kao onaj koji će sigurno napustiti Premijer ligu. Klub bez stadiona, bez navijača, bez grada, bez igdje ikoga, računalo se, nema šta tražiti među klubovima koljenovićima, među lažnom i varljivom elitom bosanskohercegovačkog nogometa. Elitom bez pokrića.
I onda se pojavi Zoran Dokić, pojavi se Mato Neretljak i stvore problem. Problem onima koji polažu neotuđivo pravo na premijerligašku poziciju, koji svoj kancerogeni ego hrane dogovarajući utakmice i rasplet natjecanja u našem nogometu. I nije se čuditi ako netko takav, kakav je Mato Neretljak, ponekad reagira bučno i žučno, ako ponekad na neprikladan način pokušava spriječiti obezvrjeđivanje svojega rada, svojega sportskog habitusa, svoga kluba, igrača…
No, u suštini, Mato Neretljak je svježa, čista krv bosanskohercegovačkog nogometa, momak koji s punim pravom brani pravo Metalleghe-a da igra u elitnom rangu. Momak koji ima svojih mušica, koji možda malo previše drži do svojih sportskih referenci, koji jasno ističe namjeru da daleko dogura u trenerskom poslu. Sve legitimno i razumljivo.
Unatoč planovima onih za sebe misle da su svemogući. A, pokazalo se, nisu.