Rijetki, baš rijetki znaju težak životni i sportski put najboljeg napadača Sarajeva i Premijer lige. Samo njegovi najbliži i najodaniji mu prijatelji znaju kroz što je sve prolazio miljenik navijača Sarajeva. I sportski ambasador Kalesije.
Mersudin Ahmetović je imao “paklen” put do reflektora slave. Živio je s roditeljima u malom mjestu Zukići, bliže Sapni nego Kalesiji. Dijete je iz radničke porodice. Počeo je u klubu koji je imao samo jednu selekciju. Seniore. Premda mlad, s petnaest godina je igrao s desetak godina starijim od sebe.
Kako je brzo “prekucao” FK Memiće, nastavio je u Kalesiji, igrao u Raincima, Radničkom, kasnije Budućnosti iz Banovića, Slobodi. Dalje se sve zna. Rusija, pa ponovo Sloboda i Sarajevo. Rodni list upozorava da misli na neko drugo zanimanje, ali golgeterski osjećaj govori da “Ahmet” nije za staro gvožđe. Igrat će još dvije, tri godine. Na istom nivou. Čak i sada dolaze mu unosne ponude, ali je on odlučio karijeru završiti na Koševu. I početi trenersku u bordo klubu.
Iza Merse u tim najtežim godinama bilo je svega. Krvi, znoja suza… Patnje, a najmanje radosti. Suljo Sinanović, neumorni tragač za talentima, Vilda, Ahmed, Fudo, Hurem, ljudi su i prijatelji koji su bili uz njega kad je bilo najteže. I najpotrebnije.
A trebalo je podrške i pomoći, pravih savjeta u pravo vrijeme. Mersudin je, a to se malo zna, bio na probi u Željezničaru. I nije prošao. Nekako u vrijeme kada je igrao i Edin Džeko. Priznaje da su jednom igrali zajedno na prijateljskoj utakmici u Hrasnici. Nekako u to vrijeme će Džeku etiketirati “klocem” ili kako Nikola Nikić, tadašnji mu selektor kaže “šljivotres”.
Niko od trenera u Želji u Ahmetoviću nije vidio možda klasnog napadača. A tada su drugi kriteriji važili. Platežna mogućnost imala je prednost nad fizičkim predispozicijama. Merso je imao samo to. I veliku želju. Da sit legne. Da pomogne svojoj porodici. Znao je da će mu se to jednog dana vratiti. On je znao, ali ne i mnogi drugi.
Ahmetović je satima pješačio da stigne na autobus za Kalesiju, potom je mijenjao još nekoliko prijevoza kako bi stigao na trening u Lukavac. Najčešće je “tabanao”. Teško, ali je bio sretan što igra. Kao prvoligaški igrač i amaterski reprezentativac BiH čak je spavao u svlačionici. Ne iz hira već iz nužde. Kada bi se s Radničkim vratio s gostovanja, svi autobusi su već završili s redom vožnje. Bio je umoran da bi pješačio tridesetak kilometara do Hemlijaša i Zukića. A i opasno. Svlačionica, tvrde klupe, dresovi su se nametali kao jedino logično rješenje. I rani trening. S osmjehom. Zato što je znao da je to samo jedna stanica, jedna od prepreka koju mora savladati da bi uspio.
I, evo, Merso je bh. Zlatan Ibrahimović. Omiljen među navijačima, kod saigrača, trenera, novinara, kod svojih Kalesijaca. Isti onakav kakav je bio kada je gazio trnjem, kada je dnevno pješačio po dvadesetak kilometara. Umoran, gladan, ali sretan. Svaki igrač ima svoj životni put, ali je Ahmetovićev jednak onom kojim je prolazio Luka Modrić, najbolji igrač svijeta.
Gospodo treneri, skauti, sportski direktori, stručnjaci, nemoj te, kada vam na trening dođe neki “štrkljavi žgoljo” gledati ko je dovezao, nosi li markiranu robu i gdje mi radi babo… Možda se u tom “žgolji” krije Džeko, Modrić, Pjanić ili Ahmetović. Uostalom, ni Pjanićevog oca niko nije shvatao ozbiljno kada ga je doveo na trening. A danas je zvijezda Juventusa. Rame uz rame Ronaldu.
(R.S./Sportske.ba)