PIŠE: Ismet Turšić
Kontinuitet je nerijetko jedna od glavnih riječi vodilja nebitno da li se radilo o uspješnim firmama ili sportskim kolektivima. Tako je i u fudbalu, bez kontinuiteta u radu nema ni uspjeha. Ekipe ili reprezentacije koje često mjenjaju trenere/selektore ili igrački kadar rijetko kad imaju – kontinuitet rezultata.
Pa da bacimo onda pogled na reprezentaciju Bosne i Hercegovine te da pokušamo pronaći ”nit” u radu selektora Roberta Prosinečkog u 2019. godini.
Počelo je u martu sa utakmicama protiv Armenije i Grčke. Todorović, Zukanović, Zakarić u prvih jedanaest, Milošević, džoker s klupe i strijelac protiv Armenije. Na klupi su između ostalih ostali Kodro, Koljić i Kjosevski.
U junu se išlo u daleke Tempere a u rosteru su se između ostalih našli Nastić, Vrančić, Lončar, Bajić, Vladan Kovačević, Prevljak i Memišević.
U septembru od debitanata pozvani su Irfan Hadžić, Adnan Kovačević i Marko Mihojević a na oktobarskom spisku našlo se mjesta i za Jajala, Kvržića, Hajrovića te debitanta Hotića.
Na ovom zadnjem spisku imamo opet dva nova imena, to su Luka Menalo i Haris Hajradinović ali zato nema Todorovića, Zukanovića, Zakarića, Miloševića, Nastića, Vrančića, Lončara, Bajića, Vladana Kovačevića, Prevljaka, Memiševića i Irfana Hadžića.
Sa Menalom i Hajradinovićem brojka pozvanih igrača za deset kvalifikacionih utakmica će biti zaokružena na 40 imena. Od njih 38, minutažu je dobilo 28 igrača.
Koristili smo pet stopera te po tri lijeva i desna beka. U veznom redu, dakle na tri centralne pozicije priliku je dobilo osam igrača a na krilima se smjenilo njih pet.
U vrhu napada, osim Edina Džeke igrali su još Hodžić, Bajić te nesretni Elvir Koljić koji se povrijedio neposredno nakon što je ušao protiv Armenije.
Poređenja radi, selektor Italije Roberto Mancini je takodjer pozivao 40 fudbalera u ovim kvalifikacijama međutim njihova baza igrača je, slozićete se, neuporedivo veća i kvalitetnija od naše.
Finski selektor Antti Karneva je bio dosta skromniji od Mancinija i Prosinečkog pa je kroz ove kroz ove kvalifikacije slao pozive na adrese 32 igrača a priliku za igru dobilo je tek njih 18, dakle deset manje nego što je to slučaj kod nas.
Ipak treba biti iskren i priznati da u našem slučaju postoje određene olakšavajuće okolnosti. Jedna od njih su totalno neobjašnjivi transferi naših reprezentativaca koji su kod Prosinečkog bili manje-više standardni (Zukanović, Sarić, Todorović, Zakarić). U ljetnom periodu su promjenili sredine i svi su mahom otišli u slabije klubove i tako pogoršali svoje reprezentativne šanse.
Neki od njih su ostali bez minutaže u svojim klubovima (Kodro, Kjosevski, Prevljak) a neki nisu imali ni sreće sa povredama (Koljić, Memišević).
Selektoru nije na ruku išlo ni to što je loša forma medju onim ”redovnim” na njegovom spisku dosegla nivo epidemije. Šunjić, Višća, Kolašinac, Bešić te Duljević su pokazali puno manje u kvalifikacijama nego što su to uradili u Ligi nacija.
Tako smo dobili repku punu epizodista i oportunista a jako malo ih je uspjelo da se nametne kao prospekti za budućnost i da tako probude nadu u bolje sutra navijačima Jedne i Jedine. Amer Gojak je u principu jedini od njih uspio da pruži dobre ili barem solidne partije u kontinuitetu.
Možemo li se ipak nadati da će biti bolje?
Naravno da ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje ali bojim se da se ne nazire svitanje, da cemo potrošiti i ove zadnje dvije kvalifikacione utakmice u ništa te da ćemo u baraž ući sa puno više upitnika nego uzvičnika odnosno da nećemo imati pojma gdje smo niti šta hoćemo.
Pišući ovu kolumnu pade mi na um prva rečenica izgovorena u filmu ”Ničija zemlja” a izgovorio ju je fenomenalni Branko Đurić odnosno njegov lik Čiki. U sceni u kojoj borci Armije BiH bauljaju kroz maglu i mrak dok u pozadini štekte mitraljezi, on se okreće svom saborcu i prijatelju Ceri i šapatom mu govori ”Jebi me ako ovaj zna đe nas vodi”.
Eh tako nam je nekako i sa repkom.
