Karl Heinz Rummenigge, legenda Bavaraca i njemačkog nogometa, za Radmila Mihajlovića kazao je da je “jedan od najboljih golgetera koje je vidio”, ali i dodao: “neće mi nikada biti jasno zašto u Bayernu nije napravio više”. Za svega dvije godine u Bayernu, Mihajlović je stekao ogromne simpatije navijača.

Karijeru je počeo u rodnoj Foči. U redovima Sutjeske slovio je za najvećeg talenta pa je na nekoliko dana dobio pozivnicu u Beograd. U pitanju je bio Partizan. Mihajlović kaže da se u Beogradu nije dugo zadržao.

“Imali su tada crno-bijeli zaista moćan tim. Nisam se vidio, tim prije što sam bio premlad. Vratio sam se u rodnu Foču. Nije mi bilo žao što sam napustio Partizan. Ko zna kako bi se razvijala moja karijera da sam ostao u Beogradu”, pita se Mihajlović.

Ekrem Bjelopoljak ga poslao na probu na Koševo

Nije samo u Partizanu Radmilo dobio ‘košaricu’. Ona je stigla i koju godinu kasnije. Još uvijek se sjeća…

“Moj trener iz Sutjeske Ekrem Bjelopoljak me poslao u FK Sarajevo na probu. Bio sam van sebe od sreće jer sam pomislio da sada ne bi trebalo biti problema, da ću dobiti šansu. Ipak, nije se desilo ono što sam želio. U Sarajevu su me dočekali na ružan način, nisam ni trenirao, a kamoli igrao za ekipu. Živio sam na Alipašinom Polju i trenirao u parku ispred zgrade. Kada sam izgubio živce, spakovao sam stvari i vratio se ponovo u svoju Foču.”

Da su na Koševu znali kako će im se kao bumerang u glavu vratiti omalovažavanje nadarenog centarfora, sigurno nikada ne bi dozvolili da napusti FK Sarajevo. Koju godinu kasnije, Mihajlović je postao rasan golgeter, igrač koji i dan-danas drži rekord u gradskim derbijima sa tri postignuta gola na jednoj utakmici. Bilo je to 1986. godine.

“Švabo Osim me je jedan dan pozvao da dođem u Želju. Bio sam skeptičan, ali odlučim da prihvatim jer nisam imao šta da izgubim. Dođem i odigram prijateljsku utakmicu protiv Famosa u Hrasnici. Željo dobio 4:1, a ja sam zabio tri gola. Pomislio sam, konačno mi se osmijehnula sreća”, prisjeća se Mihajlović.

Nezaboravni Videoton i ispadanje u Kupu UEFA

U Želji je prve sezone odigrao svega 11 utakmica, ali je najavio da bi mogao biti veliko otkriće. Već naredne godine Mihajlović je bio autor šest golova. Bila je to sezona 1984/85. u kojoj je Željezničar igrao polufinale Kupa UEFA protiv Videotona.

“Nisam igrao revanš protiv Mađara na Grbavici jer sam u prvom meču protiv Fehérvára dobio žuti karton. Naravno, kao i svakom velikom navijaču Želje, ta mi se utakmica urezala u sjećanje. Nikad, pa ni dan-danas, nije mi jasno kako nismo mogli savladati Videoton. A imali smo ih”, s tugom govori nekada sjajni golgeter.

Godine velikih uspjeha u UEFA kupu Želje je bio i nadomak osvajanja titule prvaka, a Mihajlović tvrdi da nije uspio radi mutnih igara u jugoslovenskom nogometu.

“Nije suđenje samo sada problem. I onda je bilo. Pa, ja se sjećam utakmice protiv Partizana, kada nam sudije nisu dale da pređemo centar. Ja sam poludio, ponište mi čist gol. Okrenem se, pitam sudiju ‘Šta je ovo’, a on odgovara ‘Šuti! Pa zar ne znaš?’. Nisam znao jer je valjda bio nekakav dogovor. Na poluvremenu, u svlačionici, bacio sam dres i nisam htio da igram. Žao mi je što tada nismo bili prvaci. Uspjeli bi, da smo malo ‘radili’ i van terena. Švabo Osim nije htio da ‘mutimo’, mislio je da možemo pobijediti i Velež u Mostaru, a nismo imali snage.”

Već naredne 1986. godine, sa 23 postignuta gola, Mihajlović je bio najbolji golgeter prvenstva. Željin centarfor prestigao je favorizirane napadače iz klubova tzv. ‘velike četvorke’: Crvene zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka.

“Bile su to moje najbolje igračke godine. Ostao sam u Želji do 1988. godine i onda sam prihvatio ponudu zagrebačkog Dinama. Razgovarao sam i dogovarao se sa Ćirom Blaževićem, koji je u međuvremenu otišao. Stigao je Josip Skoblar i tako sam odigrao tu jednu sezonu u dresu Modrih. Nije bilo loše, zadovoljan sam, odigrao sam nekoliko dobrih utakmica, igrao sa Bobanom, Šukerom, Ladićem…”, govori Mihajlović o danima provedenim na Maksimiru.

Jaka konkurencija u Bayernu

Vrhunac karijere bio je poziv iz slavnog Bayerna.

“Nisam se mnogo dvoumio. Zna se šta je Bayern. Imao je tada sjajnu ekipu, tu su bili Augenthaler, Reuter, Kohler, Bender, Effenberg, Strunz, Dorfner, McInally, Laudrup – sve sjajni igrač. Prve sezone odigrao sam 25 utakmica i postigao svega četiri gola. Krenuli su problemi sa povredama, jaka konkurencija, adaptacija na surovi profesionalizam gdje se ne trpi ama baš ništa, sve je utjecalo da pružim slabije od onoga što sam, objektivno, mogao.”

U to vrijeme pričalo se da je Mihajlović uzeo pare i da ga više ne zanima igranje, što on kategorički demantira. Iz perioda boravka u Bayernu je i anegdota po kojoj je Mihajlović kažnjen jer je jedini od svih igrača, umjesto ugovorom predviđenog ‘Opela’, vozio – ‘Mercedes’.

“Ma, bilo je raznih priča, čuo sam i ja svašta, ali malo toga ima veze sa istinom. Jednostavno, u Bayernu mi nije išlo pa sam se nakon te dvije sezone preselio u Schalke 04. Jedan jako ozbiljan klub, gdje sam isto tako proveo dvije sezone. Bilo je puno bolje nego u Bayernu.”

Nakon druge sezone u Schalkeu, dobio je poziv iz Japana. Pozvao ga je Dragan Stojković Piksi s kojim je i danas u dobrim prijateljskim odnosima.

“U Japanu su mi nudili veliki novac, išlo mi se tamo jer je manji pritisak, lakše je igrati, a bolje je plaćeno. Međutim, dođu mi iz Eintracht Frankfurta i ponude mi da im pomognem. Navalili oni, a meni se ide u Japan. Nekako me ‘slome’, ja pristanem i potpišem za Eintracht. Bio je to loš potez jer sam se nakon 10 utakmica povrijedio. Pomislio sam da će me klub čekati, ali oni su mi donijeli cvijeće u bolnicu i nakon nekoliko dana predstavili novog napadača. Bio sam razočaran, ali sam tek tada definitivno shvatio kakav je profesionalizam. Nije to kao kod nas.”

Karijeru okončao u Južnoj Koreji

U to vrijeme, Mihajlović je često mislio na Želju i period kada je igrao na Grbavici.

“U Želji je igrala sjajna generacija. Moram pomenuti te igrače: Škrba, Baljić, Čapljić, Šabanadžović, Nikić, Škoro, Paprica, Bahtić, Baždarević, Ćurić… Rekao bih da je to generacija od emocija. Mi smo bili kao jedna porodica, pomagali se međusobno, puno smo se družili. Nikad se više na ovim prostorima neće naći takvi igrači i ljudi”, siguran je Mihajlović.

Po završetku njemačke epizode, Mihajlović je nekoliko utakmica odigrao za korejski Pohang Steelers, da bi 1998. godine definitivno okončao karijeru. Za reprezentaciju bivše države ukupno je odigrao sedam utakmica i postigao jedan gol.

Kakav je golgeter bio, najbolje svjedoči podatak da Grbavica nakon njega nije imala boljeg. Vjerovatno ni neće. Kad je otišao iz ‘Doline ćupova’ pjevalo se “Otiš'o si Radmilo, ostala je tuga, uv'jek će te voljeti Manijaci s juga”.

(E. D./Sportske.ba)