24. aprila 1985. godine na Grbavici je odigrana historijska utakmica. Naime, najtrofejniji bh. fudbalski klub, Željezničar imao je priliku plasirati se u finale Kupa UEFA (današnja Liga Evrope) i tamo se sastati sa popularnim kraljevskim klubom – Realom iz Madrida. Dakle, tog 24. aprila 1985. godine, Željezničar je igrao revanš utakmicu polufinala, protiv mađarskog Videotona. Bila je to utakmica koja se i dan danas prepričava, ne samo na Grbavici i u Sarajevu, nego i u drugim balkanskim državama, koje su nekada sačinjavale SFRJ.
Ipak, krenimo redom. Prvi susret odigran je u Sekešfehervaru (Szekesfehervar) sedam dana ranije. Prvo poluvrijeme je opravdalo epitet jednog polufinala. Mađari su poveli sa 2:0 nakon grešaka Željine odbrane, ali Željo je ubrzo uzvratio i smanjio na 2:1 golom Harisa Škore. Rezultat je bio dobar za “plave” koji su se u drugom poluvremenu skoncentrisali više na odbranu nego napad. Ali, takva igra je bila na kraju kobna. Pred kraj meča, Videoton je uspio da postigne gol za 3:1 i tako poveća svoje šanse za prolaz. Želji je jedino ostala utjeha da revanš igra pred svojim navijačima i da uz njihovu podršku može do pobjede.
Revanš utakmica je na “Grbavicu” (popularna “Dolina ćupova”) privukla izuzetno veliki broj gledalaca. Posjeta je bila približno 25.000 ljudi. Nestrpljivo se čekao početak susreta. Bez obzira na rezultat iz prve utakmice, Željo je imao velike nade da će ipak proći Mađare. Već u 5. minuti, Edin Bahtić je postigao gol za vodstvo. Nakon gužve pred golmanom Mađara, Bahtić se najbolje snašao i postigao gol iz drugog pokušaja. Željo je nastavio igrati ofanzivno, a šanse su se redale, jedna za drugom. Ali, sve je to odbrana Videotona uspjevala osujetiti. U drugom poluvremenu, Željo je nastavio igrati kao u prvom dijelu, a Čurić je imao šansu utakmice. Nakon prodora Škore, koji je zaobišao 3 igrača Videotona, nesebično je dodao do Čurića na desnoj strani a ovaj je uputio prizeman šut. Lopta je prošla golmana ali i nekoliko milimetara pored gola. Čurić, stadion, stručni štab, igrači, svi su bili u nevjerici. Potom je opet Bahtić imao priliku za gol, ali njegov udarac glavom odlazi pored gola.
Jednu od najboljih utakmica za Želju je odigrao Mehmed Baždarević – popularni “Meša”, koji je dijelio lopte kao na traci, za svoje saigrače. Čurić se ipak iskupio za prethodni veliki promašaj kada je sredinom drugog poluvremena povećao vodstvo Želje na 2:0. Bahtić je prethodno centrirao, a golman Mađara pogriješio. Na pravom mjestu našao se Čurić i svojim pogotkom povećao šanse za prolaz u finale. Bio je to rezultat koji je vodio Željezničar u finale Kupa UEFA. Teško je opisati slavlje navijača prilikom pogotka.
Još jednom je Željo mogao postići gol, a time i potvrditi prolaz, kada je Bahtićev udarac odbrana Videotona na čudesan način izbacila ispred gola. I onda je uslijedio 87. minut. U jednom od rijetkih napada Mađara, desni bek Czuhay je pogodio za 2:1. Nastao je muk na stadionu, primljen gol iz ničega i poznata gestikulacija Ivice Osima, tadašnjeg trenera FK Željezničar. Željo je pokušao da uradi nešto nakon primljenog gola, ali nije uspio. Posljedni zvižduk suca značio je i kraj svih nadanja za ekipu Ivice Osima i hiljade tužnih navijača na prepunom stadionu. Mađari su otišli na megdan Real Madridu u finale, gdje su poraženi rezultatom 3:1.
FK Željezničar – Videoton 2:1 (prva utakmica 1:3)
Gledalaca: 25.000
Strijelci: 1:0 – Bahtić (5), 2:0 – Ćurić (72), 2:1 – Ćuhai (87).
Sastavi timova
Željezničar: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, (Čilić), Baždarević, Samardžija
Videoton: Lajoš Distl, Čuhai, Horvat (Novat), Peter Distl, Veg, Burča, Boršanji, Vitman, Sabo, Vadas, Palković
(historija.ba)
