Piše: Sinan Sinanović
Kakva noć. Nezaboravna noć na Mojmilu. Nekadašnji asovi Fenera, Reala, Olympiakosa, Torina, Monaca, Coventrya, Fortune, Burse, Hajduka, Adane, Rijeke, Sochauxa, Sarajeva, Želje, Čelika, Dinama…na parketu. Majstori i u petoj deceniji života.
Dvadesetak asova prodefiliralo je parketom dvorane “Ramiz SalČin” na Mojmilu. Bivši su to “ljiljani”. Reprezentativci BiH i akteri koji su igrali čuvenu utakmicu s Albanijom u Tirani i Brazilom u Manausu.
Na tribinama još jača imena. Još zvučnija. Gromade. Ivica Osim, Mirso Fazlagić, Nijaz Merdanović, Mišo Smajlović, Fuad Muzurović, Husref Musemić, Almir Turković, Husnija Arapović…
Sportski novinari BiH su inicirali okupljanje “zaslužnih”, a NSBiH prihvatio organizaciju revijalne utakmice s koje je prihod isao u humanitarne svrhe.
Bilo je majstorija, atraktivnih poteza, golova, odbrana. Smijeha i suza. Nakon dvadesetak godina neki su se opet sreli i vidjeli. Kakav merak za istim stolom vidjeti Mirzu Varešanovića, Senada Repuha, Elvira Baljića, Muhameda Konjića, Almira Tolju, Mehmeda Baždarevića, Vlatka Glavaša, Elvira Bolića, Ekrema Bradarića, Nudžeina Gecu, Asima Hrnjića, Samira Šabanovića, Nermina Šabića, Saida Fazlagića, Vahidina Imamovića, Jasmina Hukića, Esmira Džafića, Senada Brkića, Enesa Demirovića…
Ni Osim nije želio propustiti “fight” dvije izmiješane ekipe. Bože moj, pa ovde je šest igrača koji su igrali u Brazilu 18. decembra 1996.godine (Bolić, Repuh, Šabić, Geca, Turković, Šabanović)…I selektor Fuad Muzurović. Sinoć je Meša Baždarević demonstrirao akumulirano majstorstvo kao u najboljim danima tamo osamdesetih godina.
“Ovaj i ovakav Varešanović bi mogao danas biti pojačanje svakom premijerligašu”- dobacuje ushičeno neko s klupe.
Ili za vihora iz Srebrenika…
“Musić je definitivno najbrži igrač u BiH.”
“Kakve je Zenica imala igrače… Tolja, Brkić, Hrnjić, Bradarić… Pa s ovim bi se igračima Čelik borio za Evropu, a ne za opstanak komentar je s tribina…
Noć za pamćenje. I treće poluvrijeme u “Oazi”, u istoj doduše preuređenoj u kojoj su Fudo Muzurović i Mustafa Hukić, čiji je sin Jasmin nastupio s Ljiljanima, dočekivali reprezentativce iz Evrope. Koji su dolazili dan ranije na okupljanja, a ne kao danas dan ili dva ranije.
Lijepo je bilo vidjeti sve te klase. I prisjetiti se tog decembra 1996. godine kada su karioke ugostile Ljiljane u Manausu. Iz Sarajeva je krenula “većina” igrača. Sedam osam domaćih. I funkcioneri. Kojih je bilo više. U putu su se priključivali ostali: Sejo Kapetanović, Hasan Salihamidžić, Vlatko Glavaš, Nermin Šabić… Edina Ramčića smo pronašli negdje u Amsterdamu. Ali Sen je privatnim avionom dovezao Bolića kako bi ga nakon utakmice vratio u Fener. Na derbi s Galatom.
Selektor je s pravo. Strahovao. S Dedićem, Begićem, Pintulom, Gecom “udario” je na Ronalda, Cafua, Giovannija, Ze Roberta, Denilsona i ostale brazilske vedete…
“Samo da ne primimo više od pet golova bit će dobro”, govorio je Muzurović prije utakmice. Njegov brazilski lolega Mario Lobo Zagalo imao je sve raspoložive snage. Očekivao je lakši trening i zamalo doživio poraz. Da nije bilo pristrasnog sudije Ljiljani bi priredili pravu senzaciju… Kod 0:0 sudija je Boliću poništio čist gol. Nakon čega su popustile linije pred Dedićevim golom. Ronaldo, onaj pravi Ronaldo je iskoristio neopreznost u našem zidu i pogodio za konačnih 1:0. Bio je to 72. minut. Čekao se kraj meča nakon čega je nastao stampedo za brazilskim dresovima. Ronaldo je bio u spaliru nekoliko bh. igraca koji su željeli njegovu devetku. Nudžein Geca je bio najbrži. Ronaldova devetka završila je u Goraždu.
I sinoć su se Ljiljani prisjetili putešestvija po Brazilu. Među živima nema više dr. Ismeta Cice Arslanagića i Ivice Mioča. Nema Sude Katane. Čovjeka kakvi se rijetko rađaju, a tek kakav je bio igračina. Osimov pulen.
Okupljanje na Mojmilu je sjećanje na Tiranu i Manaus. I na prve kvalifikacije. Na istinske asove i na one kojih više nema.
Aplauz zaslužuje radna zajednica NSBiH (Baković, Pilav , Dženana, Merdanović, Murtezić, Čalija, Prolić, Hodžić, Džemidžić, Jaha, Pecikoza, Radonja, Keco, Pljevljak), te predsjednik Elvedin Begić. Svakako i kolega Emir Delić koji je u desetak dana okrenuo pedesetak telefonskih brojeva. Kontaktirao skoro sve jednog igrača. Odradio sve što su pred njega postavili Begić, Baković i Pilav.
Prelijepo druženje i začetak fine tradicije. Iduće godine gledat ćemo Sergeja Barbareza, Marka Topića, Edina Mujčina i ostale vedete. I Ivicu Osima na tribinama ili na klupi. Da mu Bog podari zdravlja. Sretni smo i privilegovani što živimo u vremenu Strausa. Ljudske i sportske gromade.