Piše: Mladen BOŠNJAK
U nedostatku „živih“ utakmica, u vremenu kada su sva sportska natjecanja na svijetu otkazana i silom prilika stopirana, specijalizirani TV kanali ponudili su nam snimke starih nogometnih derbija koji su se odigrali prije dvadeset i više godina. Izbor utakmica je zaista dobar, sve sami nogometni klasici, prisjećanje na nogometne legende, na slavlja i tugovanja.
Ti su me snimci iz kućne fotelje za čas premjestili u tijesne hodnike kasnih noćnih vlakova, na sive i hladne tribine, na sumorna betonska zdanja u kojima su se odigravali derbiji moje mladosti, derbiji nezaborava prepuni ushićenja i egzaltacije, kao i tuge i suza.
Prije skoro pedeset godina na Koševu sam odgledao prvi sarajevski derbi. Početak juna 1971. Koji su to sudari bili: Bukal – Vujović, Deraković – Bajić, Antić – Kojović! Janjuš je letio zrakom. Nije me žalostila nula. Nedostatak golova nije umanjio provincijski ushit uvjetovan gledanjem „pravih“ igrača. Taj prelijepi kasnoproljetni dan neću nikad zaboraviti. Ne računajući utakmice u Mostaru, mogu konstatirati da sam od derbija apstinirao do ljeta 1978. kad su se na Maksimiru sastali Dinamo – Crvena Zvezda.
Prvo, zadivio me travnjak. Apsolutno najbolji u Jugoslaviji. Drugo, krcate tribine. Pedeset tisuća „k'o jedan“. I, nebi valjalo da ne spomenem, prvi sam put na nekom sportskom natjecanju čuo javno psovanje „na nacionalnoj osnovi“. Svejedno, sve je pucalo od nogometa. Neprežaljeni majstor Srboljub Stamenković, krilo smrti za mnoge bekove, dobro je namučio Ivana Bedija. Senzen je izgonio iz pameti Milana Jovina, Zvezdina lijevog beka.
Završilo je 2:2 golovima Vilsona Džonija i Ivice Senzena s jedne, a Cvijetina Blagojevića i Dušana Savića, čini mi se, s druge strane.
Dakako, bilo bi dosadno i naporno nabrajati sve derbije na kojima sam uživao, tugovao, kisnuo, gorio na suncu. Od Splita, Beograda, Zagreba, Sarajeva. Nešto sam utakmica odgledao u Mostaru i Vinkovcima, Novom Sadu, puno više u Osijeku, ali, ako ćemo pošteno, tamo se nisu igrali derbiji. U Mostaru, istina, često se igrao „derbi kola“, a na stadionima u Slavoniji uglavnom „derbiji začelja“. One koje nisam odgledao zorno su mi dočaravali doajeni radijskog sportskog novinarstva Ivo Tomić, Radivoje Marković, Edo Pezzi, Mirko Kamenjašević, Fredi Kramer, Nikola Bilić…
Derbiji su bili dio naših života, bili su praznici nogometne igre, bili su prezentacija u najboljem smislu te riječi. Bože, kad se sjetim tih igrača: Meni je ravnih šezdeset pa komotno mogu reći da sam se divio Zambati, Holceru, Oblaku, Džajiću, Popivodi, Musemiću, F. Mujkiću, Janjušu, Boroti, Šaroviću, Belinu, Piriću, Ramljaku, Bjekoviću, Hasanagiću, Pirmajeru, Nadovezi… Pa, kasnije V. Petroviću, Kranjčaru, Zajecu, Sušiću, Pašiću, Janjaninu, Zlatku i Zoranu Vujoviću, Mlinariću, Deveriću, Škori, Mihajloviću, Šestiću, i najboljem od svih, umjetniku, vagabundu, geniju moje generacije – Blažu Sliškoviću!
Naravno, dosta sam ih ispustio, ali načeto sjećanje još „drži“ majstorije, driblinge, skokove, udarce, parade i obrane asova koji su obilježavali nekadašnje derbije.
I navijači su imali kodeks časti. Žestoko me na stadionu JNA ražalostio Dragan Mance s rane jeseni 1982. kad je zaplovio poput cepelina i matirao Vlaka (Partizan – Dinamo 2:2). Kad je poginuo, poslao sam telegram sućuti u Humsku i bio iskreno tužan.
Znam, uzalud mi je bježati, moram se dotaknuti i današnjih utakmica koje često neopravdano nazivamo derbijima. Prije svake utakmice između Crvene zvezde i Partizana rade se procjene o broju mrtvih, samo se maljutke ne unose na tribine,arsenal pirotehnike, palica, lanaca i boksera je zapanjujući. Čak se huligani uvoze (poznat slučaj Splićana među „Grobarima“). Nogomet je apsolutno u drugom planu.
Utakmice Hajduka i Dinama imaju iste atribucije, naročito one u Splitu. Loš i negledljiv nogomet, šture izjave, razjarena publika, otvorena mržnja, političke poruke, i…. I ništa! Kraj!
Željezničar i Sarajevo igraju koliko-toliko korektne derbije, bez velikih tenzija. Sve se zadržalo u nekim okvirima koje još uvijek zovemo sportskim. Ali, taj nogomet, taj kvalitet igre, nisu ni blijeda sjenka nekadašnjih derbija, to su poluamaterske predstave lišene svega onoga što je krasilo sarajevski gradski derbi: Driblinga, gega, vica, parada…, igre, na kraju krajeva.
Gdje smjestiti susrete Veleža i Zrinjskog? Jeli to Gradski derbi? Mišljenja sam da nije. Susret dvaju mostarskih klubova služi, ponajprije, za promociju političkih principa, inata i smicalica koje obezglavljuju Grad Mostar evo već 30 godina. Nacionalne stranke su jako involvirane u susrete Veleža i Zrinjskog, jako se taj nacionalni moment osjeti na utakmicama, a sve to nije dostojno naziva derbi!
Gradski derbi u Mostaru će biti odigran onog dana kada Zrinjski i Velež budu kvalitativno poravnati, kad budu u vrhu Premijer lige, kad ne budu trebali kordoni specijalaca pratiti par stotina navijača, nego kad se Mostarci u subotnje ili nedjeljno popodne bezbrižno zapute na utakmicu, kad bezbrižno svrate u prvu kafanu, i bezbrižno se vrate kući.
Hoće li do toga uskoro doći, teško je reći. Jedina je izvjesnost da se sve više udaljavamo od nekadašnjih derbija, da smo jedna od rijetkih nogometnih nacija na svijetu kojoj treba najmanje 30 godina napretka da bi sustigla samu sebe. Da bi došla gdje je bila. Da bi imala derbije kao nekad kad se pjevalo u slavu nogometa i nogometnih asova, a ne u slavu prosječnih političara koji u životu nisu šutnuli loptu.
