Netflix dokumentarac u tri epizode posvećen Josèu Mourinhu koji je od jučer dostupan na ovoj popularnoj platformi, izazvao je veliku pažnju širom svijeta.
To je, zapravo, priča o čovjeku koji je krenuo iz Setubala i došao na vrh svijeta. To je priča o čovjeku koji se morao boriti da uđe u taj zatvoreni krug legendi jer “u to vrijeme treneri su već bili veliki šampioni na terenu i zbog toga je bilo vrlo teško ući u taj klub tako zatvoren i kontrolisan. Ali želio sam napraviti historiju i niko mi ne bi stao na put” Mourinhove su riječi u filmu.
Da, mnogi su pokušali, svi su propali.
“Ne praviš dokumentarac o treneru koji nije ništa osvojio. Rođen sam u fudbalu, živim ga svaki dan svog života i bez njega bih se osjećao nepotpuno. Kakav je osjećaj pobijediti? Za mene je to normalno, pobjeđujem cijeli život”.
Joséova priča počinje iz male sobe u njegovoj kući na obali mora u Setubalu, gdje čuva sve svoje najdragocjenije trofeje i uspomene poput dresova, lopti, medalja… Ima ih mnogo, zaista mnogo. Tu su Maradonine kopačke i prvi dres Cristiana Ronalda tokom njegove debitantske sezone u Sportingu. Iza njega se ističe i ogroman poster.
Priča kreće iz Londona, na klupi Chelseaja
Priča kreće iz Londona, na klupi Chelseaja. Kada je stigao na Stamford Bridge 2004. godine, pratio ga je određeni skepticizam:
“Dva dana ranije sam osvojio Ligu prvaka s Portom, ali niko mi nije htio odati priznanje.” Još nije bio legenda, još nije ništa osvojio u Engleskoj. Ali on, pred novinarima, nije pokazivao strah.
“Smatram sebe Posebnim”, fraza koja će kasnije postati njegova etiketa. Dok to govori, ima sarkastičan osmijeh i oštre oči koje će postati njegova ikona.
Sir Alex Ferguson sluša te riječi i skoro ne vjeruje:
“Još nije odigrao nijednu utakmicu, a već sebe naziva Posebnim?” Još nije znao za glad za trijumfima tog iskusnog trenera koji je već prilično dobro govorio engleski jezik.
Joséu je trebalo vrlo malo vremena da osvoji London. Wengerov Arsenal je letio, ali prije svega Fergusonov United je pobjeđivao u svim takmičenjima. Chelsea je imao ekonomsku snagu Romana Abramoviča i Posebnog na klupi. Rezultat? Dvije uzastopne Premier lige, transformisani tim, precizan identitet. Chelsea je postao ratna mašina, a José njen vrhovni komandant. Onda se, međutim, nešto pokvarilo. Odnos između Joséa i Abramoviča polako se pogoršavao, dok nije prerastao u nepopravljiv raskol.
Abramovič ga je zvao na jahtu, on je odbio, uslijedio je otkaZ
Mourinho osjeća da klub koji je izgradio više ne pripada njemu.
“Vidio sam da je uz šefa na tribinama, bilo toliko ljudi koji su došli zbog novca. Više to nije bio naš Chelsea. Osjećao sam se izdano i želio osvetu.” To je fraza koja savršeno opisuje Mourinha: jer kad jednom okusiš pobjedu, poraz više nije samo poraz, već postaje uvreda.
Postoji anegdota koja najbolje objašnjava njegov odnos s Abramovičem.
Jednog dana Peter Kenyon, generalni direktor Chelseaja, ušao je u Mourinhovu kancelariju vidno posramljen:
“José, Roman je na Sardiniji na svojoj jahti, a njegova posada stalno gubi u fudbalu od osoblja hotela. Možeš li otići tamo i pomoći mu da pobijedi u jednoj utakmici?” Mourinho je automatski odbio, a Abramovič to nije podnio dobro.
Nedugo zatim uslijedio je oproštaj. Poraz u Ligi prvaka od Rosenborga je tačka bez povratka. Mourinho je otpušten. I nešto se počelo dešavati u svlačionici što, možda više nego bilo koji trofej, govori o vezi koju José zna izgraditi sa svojim igračima – svi su plakali. John Terry će taj trenutak pamtiti s bolom:
“Često razmišljam: ‘Da sam bolje čuvao napadača koji nam je dao gol, možda ne bismo izgubili tu utakmicu i on bi ostao s nama još dvije godine’. Bio sam slomljen. Imao je magičan način da nas osvoji.”
Lampard i Drogba također veličaju Mourinhove kvalitete:
“Uvijek je vjerovao u nas, branio nas je, nije lahko riječima opisati koliko je bio važan u našoj karijeri.”
Nakon Chelseaja priča nas vodi do Barcelone. José je već radio tamo kao trener, analitičar i taktički posmatrač.
“Bio sam saradnik Bobbyja Robsona i radio sam uz šampione poput Ronalda, Luisa Enriquea, Stoickova, Figa i mladog Guardiole. Barça je izvanredan klub.”
Ali neko ga predstavljao kao jednostavnog prevodioca, etiketu koja će s vremenom postati šala i zbog koje će mnogi u Barceloni zažaliti. U Blaugraninim godinama Mourinho je živio za fudbal: putovao je više od svih, gledao utakmice, proučavao protivnike, pripremao izvještaje za Luisa Van Gaala. Njegov privatni život teče paralelno…
“Bio je to apsurdan period, ali dao sam još više jer sam želio ostvariti svoj san. Kad danas čujem da se neki asistenti žale da su umorni, vrijeđam ih.” Barcelona na kraju bira Guardiolu za trenera.
Massimo Moratti: Mora sam ga uzeti, on je fenomen
I to je odluka koja će Mourinhu omogućiti da krene putem mita. Godine 2008. prešao je granicu i stigao u Milano, u Inter.
“Bio sam impresioniran ljubavlju javnosti prema Mourinhu i odlučio sam da ga apsolutno moram uzeti jer je fenomen” rekao je Massimo Moratti, gazda slavnog kluba koji ga je snažno želio. San o Ligi prvaka je uništen u osmini finala protiv Manchester Uniteda Cristiana Ronalda, ali već prve godine su stigli Superkup i Scudetto. Cilj je, međutim, drugačiji i ima oblik velikih ušiju.
Naljeto je Zlatan Ibrahimović, najjači igrač tima, otišao u Barcelonu. Mourinho, međutim, već zna šta treba raditi, a Javier Zanetti to otkriva:
“José odlazi kod Morattija i kaže mu: ‘ako uzmemo pet igrača, osvajamo Ligu prvaka'”. Mourinhov san dijeli i predsjednik: “Želio sam da se osjeća sigurno i zaštićeno, pa sam ga usrećio.” Prodaja Ibrahimovića donosi ne samo novac, već i Samuela Eto'oa. Ostalo je istorija. Put u Ligi prvaka je epski fudbal. U četvrtfinalu je José igrao protiv Chelseaja:
“Igrao sam protiv Abramoviča, ne protiv momaka iz Chelseaja. Bio je to izazov između mene i njega. Znam koliko je volio Chelsea i zbog toga sam želio osvetu. Fudbal pripada ljudima poput mene, ostali su samo uljezi. Fudbal pripada igračima, trenerima i navijačima i zauvijek će pripadati nama”.
Gol Eto'oa omogućio je Mourinhu da ostvari svoj cilj. Ali pravo remek-djelo tek dolazi. U polufinalu je Barcelona, ona u kojoj je bio tek “prevodioc”. Camp Nou postaje arena. Inter je morao braniti prednost iz prve utakmice i proveo je gotovo cijeli meč brojčano nadjačan. Više to nije bila obična fudbalska utakmica. Na poluvremenu Mourinho je govorio svojim igračima:
“Rekao sam da nije riječ o utakmici, već o otporu, ratu, opsadi”. Igrači se vraćaju na teren sa suzama u očima. I oni se opiru. Kada je sudio označio kraj, Inter je u bio u finalu Lige prvaka.
“Fudbal je plemenski. Patiš i daješ sve od sebe. I radili smo do kraja. Bio je to prelijep meč, epski, magični trenutak.”
Zatim ide onaj poznati kadar u kojem se Mourinho vidi pored Guardiole i Ibre: “Šta sam mu rekao? Pobijediti ovako, u brojčanoj nadmoći, je lako. Ali nećeš pobijediti.” Upravo tako je bilo.
Liga prvaka i ostanak u Madrid
Liga prvaka stigla je do finala protiv Bayerna. Pobjeda koja je već imala okus oproštaja za Joséa.
“Već sam odlučio otići. Želio sam pobjeđivati u različitim zemljama i želio sam otići jer sam želio u Real Madrid. U Interu sam pronašao ljubav, poštovanje, tim spreman da me prati svuda. Ali moja želja je bila jača.”
Real Madrid se bojao promjene mišljenja:
“Tražili su da potpišem ugovor noć prije finala, ali sam odbio iz poštovanja.” Trostruka kruna dolazi, Mourinho je upravo napisao najvažniju stranicu u historiji Nerazzurra.
Ali ne ulazi u avion tima i ne ide da slavi na San Siru. Ostaje u Madridu:
“Pobjegao sam od svojih emocija, da sam ušao u taj avion ostao bih Nerazzurri i nisam to želio jer sam odlučio. Rad u Interu je završen.”
To je možda Mourinhov najjači potez u cijeloj karijeri. Osvojiti sve. I otići.
Mourinho i Ibrahimović
Kad smo već kod Ibrahimovića, anegdota koju je Zlatan ispričao u dokumentarcu zaslužuje posebnu napomenu:
“Sjećam se utakmice protiv Atalante, bilo je 2:2. Sutradan sam trebao primiti nagradu za najboljeg italijanskog igrača. José mi je na poluvremenu u svlačionici rekao: “Kad preuzmeš tu nagradu, moraćeš se stidjeti, trebaš reći majci da je ne zaslužuješ. Način na koji si igrao u prvom poluvremenu… trebao bi se sramiti.” Bio sam iznenađen i u drugom poluvremenu vratio sam se na teren s impresivnim takmičarskim bijesom. Pomislio sam, “Sad ću pokazati ovom kretenu ko sam.” To me natjeralo da promijenim način razmišljanja. On je broj jedan po tome kako ti ulazi u glavu. Poštujem ga jer je znao kako da me stimuliše.”
Nalazimo se u Madridu. Mourinho se pojavljuje u press sobi s vrlo teškom etiketom: on je čovjek kojeg Barcelona najviše mrzi. I nema namjeru da se krije.
“Obećavam da se neću mijenjati i da ću ostati svoj. Ako me Barcelona mrzi, to je njihov problem, ne moj.” S druge strane je ‘omraženi’ Guardiola. Trener Barcelone ga dočekuje s poštovanjem:
“Imati ga u La Ligi je sjajno, jedan je od najboljih na svijetu”. Stvarnost je da u španskom fudbalu dominira Barça. Real Madrid ima izvanredne igrače, ali godinama nisu uspjeli pretvoriti talenat u tim. Mourinho to pokušava i, naravno, uspijeva. Ali početak je noćna mora. Prvi Clásico završava sa 5:0 za Messijevu Blaugranu. Za Mourinha je to fotografija svega što treba promijeniti.
Casillas je došao sa uslovima, uskoro je pometen
“Real je bio fantastičan tim, ali što se tiče mentaliteta, bila je katastrofa, morao sam stvoriti tim.” Sjeća se sastanka s kapetanom, Ikerom Casillasom.
Golman mu je uputio tri zahtjeva: više dana odmora za igrače koji imaju obaveze s reprezentacijama, kasnije termine treninga kako bi izbjegli saobraćajne gužve i ukidanje boravka u karantinu pred utakmice jer igrači nisu voljeli odsjedati u hotelu.
Mourinhu je tada sve postalo jasno:
„Shvatio sam da su razmaženi.“
Ubrzo je i Casillas postao bivši. Mourinho je s njim počistio pod.
Od tog trenutka sve se mijenja. Real postaje fizički snažniji, agresivniji i nemilosrdniji. Mourinho ne želi oponašati Guardiolu, jer to ne bi imalo smisla.
Svaka utakmica postaje taktička i mentalna bitka. Svaki duel postaje objava rata. Svaka pobjeda demonstracija snage.
Mourinhov Real Madrid ne želi samo pobjeđivati. Želi uvjeriti samog sebe da je jači.
Rivalstvo s Guardiolom postaje neizbježno. Mourinho ponovo udara:
„Pep je fantastičan trener, ali osvojio je Ligu prvaka na način na koji bih se ja stidio da je osvojim.“
“S Barcelonom smo u ratu, a onda u reprezentaciji ljubi koga god želiš”
Guardiola odgovara rečenicom koja je postala čuvena:
„U ovoj prostoriji on je el puto jefe, jebeni šef. On sve zna i ne želim se s njim takmičiti ni jednu jedinu sekundu.“
Ali rat ne ostaje ograničen samo na trenere. Igrači Reala i Barcelone istovremeno su saigrači u reprezentaciji Španije. Za Ikera Casillasa to je situacija kojom je gotovo nemoguće upravljati: kapiten je Reala, ali te igrače lično poznaje. Ne želi gledati kako se pretvaraju u zaklete neprijatelje.
Zato zove Xavija kako bi zakopali ratne sjekire. Mourinho saznaje za to i taj potez doživljava kao izdaju:
„Postoje stvari koje nikada neću prihvatiti. Ako me neko ne poštuje, onda imamo problem. S Barcelonom smo u ratu, a onda u reprezentaciji ljubi koga god želiš.“
To je trenutak u kojem Mourinhova metoda pokazuje i svoju mračniju stranu. Ista sposobnost kojom stvara neraskidivu vezu sa svojim igračima može se pretvoriti u oštricu.
Real Madrid osvaja La Ligu i prekida neprikosnovenu dominaciju Barcelone. To je ogromna pobjeda, gotovo poput lične osvete. Ali cijena koju treba platiti izuzetno je visoka.
Ekipa se raspada iznutra. Casillas, kapiten, završava na marginama. Odnos sa svlačionicom se pogoršava. Razdor s dijelom igrača postaje nepremostiv. I tako se (prvi) Mourinhov ciklus u Španiji približava svom kraju.
Neispoštovani dogovor s Manchester Unitedom zbog ljubavi prema Chelseaju
Posljednji dio dokumentarca govori o Joséovom povratku u Chelsea:
„Jer kući se uvijek rado vraćaš.“
Upravo govoreći o tom periodu, 2013. godine, José otkriva dosad neispričanu priču iz pozadine:
„Kada sam napustio Real Madrid, potpisao sam za Manchester United. Naravno da mi je to mnogo laskalo, jer taj klub ima nevjerovatnu privlačnost, a oni su tražili nasljednika Alexa Fergusona. Ali jedno je ljubav prema fudbalu, a nešto sasvim drugo ljubav prema određenom klubu. Mislim da je ova druga snažnija od same ljubavi prema fudbalu i, na kraju krajeva, poslije iskustva u Real Madridu, bilo mi je potrebno da osjetim da sam voljen.“
Tako je José odustao od dogovora s Unitedom kako bi se vratio u Chelsea.
„Nazvao me predvečer, plačući“, ispričao je Ferguson.
„Rekao mi je: ‘Alex, ne mogu prihvatiti. Dao sam riječ Chelseaju i ne namjeravam je pogaziti.’ Razumio sam razloge koje mi je naveo, ali sam ipak bio razočaran.“
Portugalski trener ostavio je po strani nesuglasice s vlasnikom Chelseaja Romanom Abramovičem kako bi se nakon odlaska iz Real Madrida vratio na Stamford Bridge, gdje je osvojio još jednu titulu prvaka Engleske i još jedan Liga kup prije nego što je u decembru 2015. dobio otkaz.
„Propustiti priliku da naslijedim Sir Alexa Fergusona na klupi Manchester Uniteda bio je težak udarac, ali ne žalim jer je to bila odluka donesena srcem“, rekao je José.
„Mislim da je to prirodno: kada nešto uradiš iz ljubavi, nikada ne griješiš. To je jednostavno prirodno. Učinio sam to iz ljubavi.“
Naredni koraci u United, Tottenham, Romu, Fenerbahceu i Real Madrid ponovo su jedva nagoviješteni. Ipak, ima vremena da ispričamo anegdotu vezanu za period u Giallorossima:
“Ono što sam radio u Portu na početku karijere, ponovio sam u Romi prije tri godine. Znao sam da tamo nikada ne mogu osvojiti Ligu prvaka, ali sam se osjećao duboko voljeno, a osvajanje Konferencije bilo je malo čudo. Moja karijera mi je dala pravo na sreću, a u Rimu sam bio sretan”.
U svakom timu koji je trenirao, Mourinho je ostavio nešto: trofeje, rivalstva, rane, vrlo duboke veze i fraze koje su osuđene da ostanu u sjećanju fudbala. Jer José Mourinho nikada nije bio samo trener. On je čovjek sposoban da svako iskustvo pretvori u priču, a svaku priču u bitku. Morao je osjećati ljubav da bi postao poseban. I možda je upravo to njegova najveća snaga, a istovremeno i najveća slabost. Jer Mourinho nikada nije mogao živjeti fudbal na pola puta. Kad voli, voli do kraja. Kao u Rimu, kao u Londonu, kao u Madridu, kao u Milanu. Svuda, kad se bori, bori se protiv svih. A kada pobijedi, nije zadovoljan pobjedom. “Želio sam napraviti historiju.” Uspio je i uspjet će opet. Kao gospodin Posebni.
