NSBiH od Pušine do Zeljkovića

Svojevremeno, kada su iscrpili sav arsenal optužbi na račun Jusufa Pušine, tadašnjeg predsjednika NSBiH, čaršijski “telali” Slobi Tešiću, Rodoljubu Petkoviću i Milanu Jeliću, pričali su “povjerljive” tajne o ratnom putu i ulozi ratnog doministra republičkog MUP-a, a posratnog savjetnika Alije Izetbegovića. Sve s ciljem da ga trajno maknu iz nogometa, a oni ovladaju savezom. 

Begićev uspon

Premda im to iz RS niko nije tražio, najbliži saradnici, dakle Bošnjaci, u redu su čekali da dođu do Jelića, Tešića, Petkovića, s “novim saznanjima” o Pušini. Naprosto, bacali su se pod noge partnerima iz Fudbalskog saveza RS. Manje više, bile su to bezvrijedne “pikanterije”, ali su sa sobom nosile jasnu poruku. Jukini ljudi, koje je baš on uhljebio u Savezu, preko noći postali su njegovi najveći neprijatelji. 

Kada nova garnitura FSBiH bude birala počasnog predsjednika i, ako, kao što se priča, namjerava tu titulu oduzeti Elvedinu Begiću, mogli bi je retroaktivno dodijeliti Jusufu Pušini! Onom istom kojeg su najcrnjim lažima olajavali iz “administracije i menadžmenta” NSBiH. Kako bi se dodvorili novom predsjedniku. Koji je dolazio iz FSRS. Zašto počasna titula Pušini? Zato što je on, na svoju ruku, odlučio da srpska komponenta svake takmičarske godine, odnosno Prva liga RS i prva liga Federacije daju po jednog predstavnika u elitni razred. Po “slovu zakona” s čim su se pomirili partneri iz FSRS Federacija je trebala davati dva, a Prva liga RS jednog predstavnika, najuspješnijeg za Premijer ligu.
Takav poklon u RS nisu očekivali, bio je to “mali znak pažnje”  iz Sarajeva, zato što su Srbi pristali na ligu 21. Da bi Velež opstao. Sjećate se da je jedne sezone baš toliko klubova igralo u “elitnom” rangu.

Pušina će ostati upamćen što se izborio da bh.reprezentacija igra s fudbalskim velesilama, poput Brazila, Italije, Argentine, Njemačke… I još da iste reprezentacije plate što igraju s BiH. Pušini u zasluge piše se što su tadašnji čelnici FIFA-e i UEFA-e Sepp Blater i Lenart Johanson više puta bili u Sarajevu, nego zajedno u svim ostalim bratskim jugoslovenskim republikama. Zadužio je “Juka” i Velež, ako se iko i u Mostaru danas toga sjeća. Tvrdoglavo je tražio da Rođeni igraju pod Bijelim brijegom, po cijenu da naši klubovi ne izađu u Evropu. Tako se i desilo. Velež nije zaigrao na svom stadionu, a naši klubovi su ostali bez Evrope. Visočka Bosna najdrastičnije je oštećena, a visočki Berlusconi Ivica Pekić nikad mu to nije oprostio.

Pušinu je, premda je imao nogometni “begraund”, u savez gurnula politika, a ista ta politika na vrijeme ga povukla. Još za predsjedničkog mandata, imenovan je za konzula u Istambulu, potom na ambasadorsko mjesto u Bugarskoj.
Privremeno do izbora, mijenjao ga je Fadil Jahić, samozatajni sportski radnik pristojne nogometne karijere. Iz Saveza su tvrdili da su godinama na naplatu stizali računi za rentanje automobila, koje je koristio “privremeni” predsjednik Jahić, a plaćao Savez. Što se posebno osjetilo na budžetu, ako se zna da je baš u to vrijeme Edhem Bičakčić, tadašnji federalni premijer, u Savez poslao rastrošnog i neiživljenog Muniba Ušanovića. Jahićevi računi bili su sitnica u odnosu na Ušanovićev slatki život. Tako je preko noći iz NSBiH nestala kasa teška nekoliko stotina kila, a koju godinu kasnije Ušanović i blagajnik Saveza Miodrag Kureš zaglavili su u zatvoru.

Nakon Jahića u savez kao bošnjački lider došao je iskusni sportski radnik Sulejman Čolaković. Koji je nogometnu karijeru (iz)gradio od “šaban” do prve jugoslovenske lige.
Čolaković je bio jedan od trojice u rotirajućem predsjedništvu, dok su druga dvojica Milan Jelić i Iljo Dominković. Premda je imao sve predsjedničke ovlasti u Dominkovićevom mandatu, više se pitala administracija Saveza. Držali su u svojim rukama sve poluge vlasti: reprezentaciju, kasu, preko njih su stizale ponude za finansijski unosne prijateljske utakmice…

Jelićev autoritet

Dominković se nije puno miješao u svoj posao. Ustvari, kao da je predosjećao istragu, pa se nije opirao rastrošnom životu Ušanovića i sumnjivim ugovorima.  Na kraju se šutke povukao, a nakon više od deset godina vratio se na velika vrata u federalni nogometni savez. 

Jelić, kao predsjednik NSBiH bio je najveći autorotet u BiH. Osim fudbalski jake pozicije, bio je generalni direktor Rafinerije Modriča, potom ministar u vladi RS, potom predsjednik Republike srpske. Premda je na sjednice Izvršnog odbora NSBiH dolazio s oružanom pratnjom, nikome to nije smetalo, jer je istinski gradio dobre odnose, kako na unutarnjem tako i na internacionalnom planu. Za kratko vrijeme Jelić je stekao simpatije Mišela Platinija, predsjednika UEFA-e i drugih auroriteta iz Nyona i Ženeve. U njegovom mandatu izgradio se sportski kompleks u Orašju, Savez je usvojio do tada “sporni” statut, u Modriči je igrala mlada reprezentaciji BiH, ali je Modriča bila prvak države i osvajač Kupa BiH. Jelić je, s Rodoljubom Petkovićem najviše radio na ujedinjenju entitetskih saveza.

Iznenadna smrt prekinula je njegov mandat. Jelića je naslijedio Bogdan Čeko, dugogodišnji sportski radnik, finih manira. Koji je, ni kriv platio ceh za grijehe nekih drugih mešetara u i oko saveza. Svoj mandat, a prije nego će nastati haos odradio je Sulejman Čolaković. Njemu u zasluge piše se dovođenje Miroslava Blaževića za selektora.  Koji je, na njemu svojstven način, u reprezentaciju vratio potpisnike pisma, potom i publiku na tribine. Ponovo je reprezentacija bila “naša”. Ćiro je “Zmajeve” doveo do baraža, potom Sulji predložio nasljednika na klupi reprezentacije.

-Samo jedan čovjek i trener može bolje od mene voditi reprezentaciju. Suljo, zovi Safeta Sušića!- ostavio je u amanet Ćiro predsjedniku Čolakoviću.
Ćiro je otišao u Kinu, zaradio velike pare, a “Pape” nas je odveo, prvo u baraž, potom na svjetsko prvenstvo 2014.godine u Brazilu. Na jedino veliko takmičenje na kojem je BiH sudjelovala od 1996.godine.

Poslije Ćire, a prije “Papeta”, iz nogometa, barem s dotadašnjih pozicija, udaljeni su: Dominković, Čolaković, Ifan Durić, Muhidin Raščić i drugi…  Došli su neki novi momci. Iz FSRS je stigao odvjetnik Mile Kovačević, zatim u Komitet za normalizaciju angažirani su Ivica Osim, Dušan Bajević, Sejo Kajtaz, Dragan Kulina, Faruk Hadžibegić, Darko Ljubojević, Sergej Barbarez, Ivan Beus i Elvedin Begić. Kasnije će jedan po jedan otpadati. Najprije Barbarez, pa Hadžibegić, a hijerarhijski najdalje je dogurao Begić.
Ovladao je komitetom.

– Hajde ti Dino vodi komitet!  Ti se najbolje snalazis s papirima-, navodno je tako Osim izgurao Begića formalno na dopredsjedničku, a suštinski za lidera “Komiteta”. Begić je ovladao papirima, komitetom i savezom.

Dobio je predsjednički mandat, u kojem smo izborili plasman na SP u Brazilu, potom s apsolutnom podrškom svih delegata započeo svoj drugi mandat.  Tada ćemo ostati bez evropskog i svjetskog prvenstva. Begić je na kraju priče dobio počasnu titulu, ali ne i ovlasti koje je želio.  Dobio je slične ovlasti kao i Osim, ali su iz FSRS najavili preispitivanje skupštinske odluke o počasnoj tituli. Begić tvrdi da je sadašnjoj garnituri ostavio nekoliko miliona  na računu, a njegovi najbliži saradnici svjedoče kako je bivši predsjednik egzistirao na taktici “zavadi, pa vladaj.”
Iza Begića su posvađani krajiški kumovi Ibro Adilagić i Irfan Durić, koji je doživio puno rehabilitaciju. Oni koji su ukazivali na nedomaćinsko poslovanje bili su suspendirani.  Durić je u kratko vrijeme, od osumnjičenog u aferi VAR, postao dopredsjednik državnog saveza. Dobro upućeni u izborni inžinjering tvrde da je Irfan glasovima hrvatskih i srpskih delegata postao dopredsjednik NSBiH.

Azmir Husić istinski lider!

Nešto ranije s pozicije je odstupio Mile Kovačević, dugogodišnji Begićev bliski saradnik. Najprije mu je baza u RS otkazala poslušnost, potom je pušten niz vodu iz državnog saveza. Bio je to znak da Vico Zeljković nezaustavljivo kreće prema Sarajevu. S paketom od 20 srpskih glasova imao je najjače karte u rukama. Kad se tome dodaju hrvatski, odnosno Beusovi glasači bilo je jasno da će najmlađi predsjednik u Evropi, sastaviti vladu po svojoj želji. S takvim “špilom karata” odlučio je i ko će biti dopredsjednik iz bošnjačkog korpusa i ko ne može od Bošnjaka u Izvršni odbor NSBiH.

Bez obzira što je “demokratski” Durić novi dopredsjednik, istinski bošnjački lider je Azmir Husić.             

Sarajevo, Željezničar, Velež, Sloboda..,.godinama nisu u krovnom savezu imali svog predstavnika. Vidjelo se kako je i gdje završio Čelik, zato što je njihov predstavnik u NSBiH osam godina proveo uglavnom na putovanju s reprezentacijom. Ispadali su Velež i Sloboda, u Krajini i drugim kantonima se gase klubovi… Zato je izbor Husića u Izvršni odbor dugoročno najbolja stvar za bošnjačke klubove i nogomet u cjelini. Husić nikome nije dužan za izbor u NSBiH, dvadesetak godina o vlastitom trošku prati i bodri reprezentaciju. Dok mnogi u Savezu desetljećima žive od nogometa, Husić investira i živi za uspjehe svog kluba i reprezentacije. I to ga čini bošnjačkim liderom u NSBiH!

Na kraju, svaki od pobrojanih predsjednika reći će da su oni najuspješniji i da su radili u najtežim okolnostima. Vrijeme će pokazati. Priča o “našima” i njihovima” pada u vodu na primjeru Milana Jelića.  Koji je uradio kapitalne stvari za bh.nogomet.
U tom svjetlu treba gledati na novu garnituru u državnom savezu. Možda bude kao u kultnoj pjesmi Tijane Dapčević “Sve je isto, samo njega nema”… Ili, ništa isto biti neće. Puno toga ovisit će od startnih rezultata reprezentacije. Nakon septembra bit će puno toga jasnije. Mogući su prijevremeni izbori u bošnjačkom korpusu. Onako kako se to desilo u FSRS . FIFA, VAR, ili glas naroda, manje je bitno presudit će mešetarima!

S.S.