U Sarajevu je 16. jula 2025. godine, u 86. godini života, preminuo Anto Dafinić – ime koje je decenijama bilo neraskidivo povezano sa stonim tenisom, a još više sa duhom, dušom i identitetom sportskog društva „Bosna“. Odlaskom Ante Dafinića, Bosna i Hercegovina je izgubila ne samo sportskog velikana, već i odgajatelja generacija, vizionara i jednog od najvažnijih nosilaca razvoja sporta u poslijeratnoj i savremenoj BiH.
Antina životna i profesionalna priča ispisana je predanošću, strašću i moralnom dosljednošću. Jedan događaj iz njegove mladosti možda najbolje govori o tome. Početkom sedamdesetih godina, kao već afirmisani igrač i trener, dobio je poziv da se preseli u Maribor, tadašnji moćni centar stonog tenisa. Ponuda je bila primamljiva: stalni angažman, stan i „slovenačka“ plata. Dogovor je praktično bio zaključen. „Ostalo je samo da potpišem“, pričao je Anto. Ali, kako je rekao, otišao je u Sarajevo da se oprosti sa svojim ljudima. Taj oproštaj se nikada nije dogodio. „Ne ideš ti iz Bosne nikuda“, bio je odgovor ljudi iz STK i SD Bosne. I Anto je ostao. Za uvijek. U svojoj Bosni, među svojim ljudima.
Rođen 1939. godine, Anto Dafinić je 1955. godine prešao u Stonoteniski klub Bosna. Tu ga je uočio legendarni trener Grgur Anđelić, koji mu pruža prvu pravu šansu. Anto to povjerenje uzvraća upornošću, radom i rezultatima. Već 1960. godine, kao junior, postaje seniorski prvak BiH i prvi igrač iz BiH u reprezentaciji Jugoslavije. Učestvuje na Evropskom prvenstvu u Zagrebu i stiče status vrhunskog sportiste.
Njegova takmičarska karijera, duga gotovo 15 godina, obilježena je titulama, trofejima i pobjedama protiv najvećih imena evropskog i svjetskog stonog tenisa. Kruna te faze je osvajanje Kupa Jugoslavije 1966. godine sa STK Bosna u Skoplju. Bio je to trenutak kada je Bosna, tada sportski velikan, dominirala jugoslovenskim sportom – a Anto Dafinić bio je jedno od njenih najsjajnijih lica.
Godine 1968., u vremenu kada se cijela Evropa, uključujući i Jugoslaviju, suočavala s novim idejama i zahtjevima za promjenama, Dafinić je prešao iz takmičarskih redova u trenerske. Njegov prelazak bio je dio šire strategije razvoja USD Bosna – orijentacije ka vrhunskom kvalitetu i modernom pristupu sportu. Bio je to rani primjer profesionalizacije sportskog trenerskog rada u tadašnjoj Jugoslaviji.
U vrijeme kada su amaterizam, entuzijazam i društvena korisnost bili osnovne vrijednosti sporta, Dafinić je uveo sistemski, razvojni rad sa svim kategorijama – od pionira do seniora. Njegov dugoročni program stvaranja baze talenata postao je uzor mnogima. Zahvaljujući njemu, Bosna je bila ne samo klub koji niže trofeje, već i institucija u kojoj su odgajani budući šampioni i uzorni građani.
U Antinoj školi stonog tenisa stasale su generacije – od Uštovića, Živanovića, Crkvenjaša, Dujakovića, do Kamberovića, Stevanovića i drugih. Gotovo svaka generacija pod njegovim vodstvom bila je u samom vrhu jugoslovenskog sporta. Posebno se pamti osvajanje Kupa Jugoslavije 1970. godine, kada je Bosna nadigrala moćnu ljubljansku Olimpiju.
Zahvaljujući njegovim stručnim i organizacijskim sposobnostima, Dafinić je 1972. godine vodio reprezentaciju Jugoslavije na Balkanskom prvenstvu u Rumuniji, gdje je osvojena zlatna medalja. U toj ekipi su bila i dvojica igrača iz Bosne, što je dodatno potvrdilo vrijednost njegovog rada. Od 1978. do 1982. bio je selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije, trener reprezentacije BiH i potpredsjednik trenerske organizacije STSSJ.
Ogroman doprinos dao je i organizaciji Svjetskog prvenstva u stonom tenisu održanog 1973. u Sarajevu – događaja koji se do danas smatra jednim od najvažnijih sportskih momenata u historiji BiH. Zajedno s Duškom Osmanagićem vodio je 1975. reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Indiji.
Po sticanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Dafinić postaje prvi selektor svih državnih selekcija. U teškim uslovima, bez infrastrukture, ali s ogromnom voljom i znanjem, nastavio je tamo gdje je stao. Pod njegovim vodstvom stasali su igrači poput Mirze Hadžijahića, Rade Markovića, braće Divović, Jašarevića, Pašića, Kulovca, Kantardžića, a trener Kemal Jakić bio je njegovo neposredno naslijeđe.
Posebnu čast doživio je izborom za direktora USD Bosna, funkciju koju je obavljao sve do penzionisanja, a i nakon toga ostao je aktivan u klubu, kao šef stručnog rada i trener svih selekcija. Bio je stub i duša kluba, simbol njegove dosljednosti, vrijednosti i identiteta.
Brojna društvena priznanja svjedoče o njegovoj veličini: Plaketa SOFK-e Sarajeva, priznanja iz Zagreba i Francuske, Povelje STSSJ i USD Bosna, Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu, Plaketa za životno djelo… Ali njegovo najveće priznanje su stotine sportista koji su kroz njegov rad postali šampioni, treneri, doktori, inženjeri, dobri ljudi.
„Vrijednosti sporta su univerzalne i trajne. Preporučujem mladima da se opredijele za sport jer su mogućnosti za unapređenje ukupnog življenja neizmjerne“, govorio je Dafinić.
Zahvaljujući i njegovom djelu, danas se ime „Bosna“ u svijetu stonog tenisa izgovara s poštovanjem. Kad se spomene ime Ante Dafinića – ne samo u BiH nego i u širem regionu – prvo što se pomisli jeste: stoni tenis, Bosna, predanost i ljudskost.
Nije lako opisati sav domet jedne ovakve karijere. Niti se njen trag može izmjeriti samo brojem medalja. Jer Anto Dafinić je bio mnogo više od sportskog stručnjaka. Bio je učitelj, mentor, prijatelj. Čovjek koji je u sportu prepoznao snagu društvene promjene i način kako od dječaka i djevojčica napraviti odgovorne i jake ljude.
Svojim odlaskom ostavio je prazninu koju je nemoguće ispuniti. Ali je ostavio i djelo koje će još dugo, dugo trajati. U svakom dresu s natpisom „Bosna“, u svakom stolu i reketašu u malim dvoranama, u svakom uzbuđenju novog šampiona – živi duh Ante Dafinića.
Neka mu je vječna slava i hvala.
(bosna.hr)
