Piše: Mladen Bošnjak
Ne želim nikako sugerirati selektoru nogometne reprezentacije koga bi trebao pozivati u izabranu vrstu, a koga ne, ne želim ni o kome pjevati isprazne ditirambe, niti uzalud trošiti ukrase na prosječne gonitelje nogometne lopte.
Ali, eto, pade mi na pamet Ognjen Vranješ. Naime, taj mladić, koliko se sjećam, nije u reprezentativnom dresu nikad odigrao loše, nije zakazao kad su u pitanju htijenje, želja, borbenost. Nije nešto ekstra, ali nije ni za baciti u zaborav.
Ne pratim ga. Ni njega, ni karijeru mu. Pa se pitam jeli ostao bez kluba, jeli ozlijeđen, ili su mu glave došle razvikane dilberske eskapade s još razvikanijom estradnom zvijezdom. Jeli išta od navedenog razlog što Vranješa nema u reprezentaciji, ili je po srijedi nešto dodatno?
Dok je bio dionik nacionalnog dresa meni se dopadao. I ne samo meni. Oštar, tvrd, čvrst, bez kompromisa. Nije izbjegavao duele. A, evidentno je, toga nam danas fali. Nedostaju nam igrači poput Ognjena Vranješa. Zašto ga nema? Ne znam, znam samo da Prosinečki nebi trebao biti protiv poročnih igrača (ta, i sam je takav bio) ako na terenu daju ono što se od njih traži. Pustopašni Krajišnik je opravdavao povjerenje selektora bez obzira na to kako je provodio noći. I u čijem zagrljaju. I bez obzira kakvu je tetovažu imao po rukama, Vranješ nam je bio koristan.
Sve je manje zanimljivih igrača u našoj Premijer ligi. Unatoč apelima „stručnjaka“, nema u domaćem prvenstvu reprezentativnog štofa, nema se tu šta probrati. Iz dijaspore nam sve rijeđe i rijeđe stižu preporuke za pojedine bisere, načekat ćemo se mi, kako stvari stoje, novog Pjanića, ili Misimovića… Zato mislim da je Ognjen Vranješ prerano otpisan (jedino ako je baš u katastrofalnoj formi), i za njega vrijedi kao i za prethodnike: načekati ćemo se takvih!
Razmišljanje o Vranješu i njegovim momačkim „izletima“ izvan asketskih sportskih okvira, odvodi neminovno u neka davna vremena kada su veliki nogometaši „griješili dušu“, kada su zore dočikali po mondenim destinacijama, kada su oduševljavali gledališta širom svijeta. Od Šekularca, naovamo. Lamza, Janjuš, Džoni, Bogičević, Sead Sušić, Mujkić, Žungul, Čava… Bilo ih je oduvijek. Njima smo puno lakše opraštali nego „svecima“, njima smo klicali, njih smo voljeli. Ostale – uvažavali!
Mislim da bismo i Vranješu trebali lagano progledati kroz prste, nebi ga trebali osuđivati, odbacivati, zaboravljati. On je, možda, nepozivanje u izabranu vrstu zaslužio, ali zaborav sigurno – nije!
