Magazines cover a wide subjects, including not limited to fashion, lifestyle, health, politics, business, Entertainment, sports, science,

Operacija Euro 2024: Da li smo naučili na greškama iz prošlosti?

Blog Image

Piše: Mirza Kusturica

Fudbalska reprezentacija BiH, pomalo bolnim porazom od Rumunije (4-1) završila je svoj nastup u Ligi nacija – na prvom mjestu i sa plasmanom u elitnu grupu ovog takmičenja!

Kao što smo već navikli na redovno bolne poraze na gostovanjima u Rumuniji, tako smo evo i drugi put od dva nastupa u Grupi B – Lige nacija izborili plasman u elitno društvo i ponovo sa ne baš najboljom igrom. Rezultat je bitan i uvijek na prvom mjestu naravno, pa ako se isti postiže i na uštrb „umiranja u ljepoti igre“, prihvatit ćemo ga! Kao da je nekom navijaču reprezentacije Grčke npr. bitno što je njihov tim pod vodstvom Otta Rehagela te 2004. godine u Portugalu igrao fudbal koji niko nije želio gledati kada je to njihovom timu donijelo naslov prvaka Evrope. Mislite li da se navijači Chelseaja danas bune što je njihov tim pod vodstvom Roberta Di Matea donio novu dimenziju i formaciju u svijet fudbala u onom kultnom polufinalu protiv Barcelone kada je svih 11 igrača londonskog tima skoro cijelu utakmicu igralo na svojoj polovini. Kome je to bitno kad je već Torres skupio snage istrčati kontranapad u posljednjoj minuti utakmice i odvesti Chelsea u prvo finale, nakon kojeg će postati prvaci Evrope?

Naravno da ćemo između ljepote igre i vrhunskog rezultata uvijek izabrati ovo drugo, tim prije što i nemamo više onaj „brazilski tim“ koji će nas uvesaljavati kako sjajnom igrom na terenu, tako i rezultatima. Vremena se mjenjaju, rado ćemo biti poput Šveđana ili Švicaraca. Nećete tako često čuti da su te reprezentacije razmontirale nekog ozbiljnog protivnika, niti su njihovi nacionalni timovi nakrcani zvijezdama evropskog fudbala – ali ćete imena tih zemalja skoro uvijek pročitati mađu učesnicima velikih takmičenja.

Više sreće nego pameti donijelo nam je prvo mjesto

No vratimo se na naš nacionalni tim i Ligu nacija. Ruku na srce, u ovom ciklusu Lige nacija imali smo više sreće nego pameti. Prvu utakmicu odigrali smo u Finskoj gdje smo u posljednjim sekundama golom Smaila Prevljaka uspjeli izvući bod, nakon toga su nas „vile pronosale“ protiv Rumuna u Zenici koji u prvom poluvremenu nisu iskoristili dva zicera. Užasno loša igra našeg tima ali i novi pogodak Prevljaka bili su dovoljni da nakon dvije utakmice imamo 4 osvojena boda. Naredno kolo donijelo je gostovanje u Podgorici protiv Crne Gore gdje smo u prvom poluvremenu nešto i igrali, u drugom poveli golom Menala a do kraja utakmice spašavali „živu glavu“ te smo sa osvojenim bodom obzirom na dešavanja na terenu mogli biti i više nego zadovoljni. Posljednju junsku utakmicu igrali smo sa Finskom na Bilinom Polju, brzo smo poveli golom iz penala, a onda su se ponovo ukazali Pukki i ekipa, te za samo 15 minuta preokrenuli rezultat, imali su Finci nakon toga priliku da u potpunosti završe utakmicu, ali sreća je ponovo bila naš saveznik. U nastavku smo uspjeli doći do pobjede isključivo zbog inspiracije i individualnih kvaliteta Džeke i Pjanića, bila je to uistinu njihova noć. Shvatio je i Petev na poluvremenu da bi u nastavku mogli doživjeti potop jer zbog preofanzivne formacije 4-3-3 i bez klasičnog zadnjeg veznog u prvom dijelu „puhalo na sve strane“ pa smo se u drugom dijelu vratili na 3-5-2 i osvojili važna tri boda. Navijači zadovoljni, prvo mjesto na tabeli i 8 osvojenih bodova, bilo je i više nego idealno.

Čekali smo septembar i odlučujuću utakmicu sa Crnom Gorom, tri boda značila su zagarantovano prvo mjesto i siguran baraž za Euro 2024. Pobjedili smo golom Ermedina Demirovića, ali igra protiv objektivno slabijeg protivnika bila je daleko od onog što želimo gledati od našeg nacionalnog tima. Punih 20 minuta drugog poluvremena skoro da nismo prešli svoju polovinu terena, utisak je bio u najmanju ruku kao da su sa druge strane Španci ili Argentinci. U sudijskoj nadoknadi smo strepili do posljednje sekunde dok su Crnogorci polako i strpljivo nizali napade i prijetili našem golu. Na svu sreću, uspjeli smo se odbraniti i sa 11 osvojenih bodova potvrditi prvo mjesto u našoj grupi. Posljednje kolo Lige nacija i gostovanje Rumuniji za nas je bilo rezultatski beznačajno, sjajna prilika da se probaju neki drugi igrači, ali ne po cijenu debakla i narušavanja stečenog ugleda.Nažalost, u Bukureštu se dogodilo upravo to – klasični debakl i četiri lagana gola u našoj mreži. Nije problem u porazu ako iz poraza izvučemo pouku za naredni kvalifikacioni ciklus, da nema lakih protivnika i da je svaki poraz – poraz. Vremena do kvalifikacija ima na pretek, ali igru obavezno moramo popraviti.

Ne smije nam se ponoviti sindrom „Prosinečki“

Opijeni rezultatom i prvim mjestom ni u kom slučaju ne smijemo dočekati kvalifikacije ako ne želimo još jedno razočaranje. Nije prvi put da nam se to događa. U prvom izdanju Lige nacija pod vodstvom Roberta Prosinečkog naš tim je izborio prvo mjesto u grupi pored Sjeverne Irske i Austrije, no činjenica je da ni tada nismo imali niti „glave niti repa“. Pitam se gdje smo zaslužili toliko sreće u Belfastu kada smo slavili protiv Sjeverne Irske sa 2-1, a domaćin je sjetit ćete se bio nadmoćan u svim segmentima igre, dovoljan je podatak da je na kraju utakmice omjer u kornerima bio 20-1 za domaću ekipu. Nismo blistali ali smo sa 10 bodova osvojili prvo mjesto pored Austrije i već pomenute Sjeverne Irske.

A onda smo u kvalifikacijama upoznali Pukkija i ekipu, a sve je začinilo gostovanje u Jerevanu kod Armenije koja nas je ispratila kući sa četiri gola u našoj mreži. Brzo nakon još jedno neuspješnog ciklusa došao je baraž, igra se samo jedna utakmica, igramo je na domaćem terenu i opet protiv Sjeverne Irske koja se vrati kao bumerang i nakon izvođenja jedanaesteraca ostavi nas bez još jednog Evropskog prvenstva.

Analizirati greške i osvježiti vezni red

Vremena do marta i početka kvalifikacija je sasvim dovoljno da stručni štab analizira do sada urađeno, uvidi greške i spremi tim koji će imati snage i kvaliteta da izbori plasman na Evropsko prvenstvo.

Možda više nemamo ekipu čiju okosnicu čine igrači iz „Liga petice“ ali itekako imamo tim sa velikim potencijalom u budućnosti. Najbolji primjer je novopečeni reprezentativac Amar Dedić koji nastupa za Red Bull Salzburg i koji je protiv Crne Gore pokazao da će biti veliko pojačanje. Dodamo li tu sjajnog Ahmedhodžića, zatim Hadžikadunića, Hadžiahmetovića, Gazibegovića, Menala, Demirovića, – onda je jasno da bi u godinama koje dolaze mogli imati prilično kvalitetnu ekipu.

Nedostataka u timu svakako da ima i selektor ih mora na vrijeme otkloniti. Najviše problema čini se da imamo u veznom redu. Tromo, sporo, bezidejno – tako se može opisati igra našeg veznog reda, a posebno zabrinjava činjenica da je napad praktički odsječen, pa Edin Džeko se vrlo često mora vraćati duboko nazad da bi preuzeo loptu i kreirao napad. Naš vezni red mora raditi za igrača u 37. godini, pogotovo kada imaš takvu klasu u napadu. Naša sredina nakrcana je veznjacima (Pjanić, Prcić, Krunić, Cimirot, Hadžiahmetović, Gojak, Bešić), svakom ko iole ozbiljnije prati fudbal, jasno je da među nabrojanim nedostaje klasični ofanzivac u veznom redu, ili što bi Englezi kazali „Attacking midfielder“. Takvog među gore nabrojanim nemamo, a svako kome se ta pozicija pokušava izmisliti jednostavno to nije. Pjanić je majstor na sredini terena ali je Pjanić centralni vezni igrač, a ne ofanzivni vezni. Iako je godinama u Romi igrao u paru sa De Rossijem ili u Juventusu sa Khedirom, brojni selektori su mu vrlo često pokušavali namjeniti ulogu igrača koji to nije, pa samim time pravili problem i njemu i reprezentaciji.

Hajradinović, Rahmanović pa i mladi Ivan Bašić jedini su naši igrači koji to jesu i koji svojim brzim potezima mogu pomoći jednako i veznom redu ali i zaprijetiti u napadu. Činjenica je da selektor Petev nije pozvao niti jednog, pa nam se dešavaju situacije kao i Bukureštu da ne postoji igrač koji bi preuzeo loptu na sredini i lansirao je dalje ka napadu.

Primjera radi, Vladimir Petković je sa dosta uspjeha vodio reprezentaciju Švicarske koja nije imala brojna velika imena, ali je Petković temeljio igru na tome da na teren izvede 11 igrača na 11 pozicija gdje isti daju najbolje od sebe. Nije Petković izmišljao pozicije svojim „zvijezdama“ kada mu nedostaje klasa u napadu, nego je napadač bio Mario Gavranović, vrlo često rezerva u zagrebačkom Dinamu, ali je Gavranović kao napadač bolji od svakog drugog koji to nije, i zato je taj sistem odlično funkcionisao.

Selektor mora biti više od „selektora“

Daleko od toga da je ovo kritički tekst usmjeren na rad Ivayla Peteva. Činjenica je da od kako je na klupi reprezentacije, Petev je napravio prvi rezultat i to bez obzira na sve treba poštovati. Naravno ozbiljan rezultat bio bi plasman na Evropsko prvenstvo i vjerujemo da će selektor i stručni štab dati sve od sebe kako bi to i ostvarili. Stoga analize, ali i ponekad „neugodna“ pitanja na press konferencijama ne moraju isključivo značiti kao napad na selektora i njegov rad, ali i u puno uređenijim sistemima nego je to Bosna i Hercegovina, često se osluškuje pa i ponekad uvaži glas javnosti.

Postoji mnogo neodgovorenih pitanja poput onoga šta se dešava sa Vladanom Kovačevićem? Da li je njegov stav da ne želi igrati za BiH ili ga selektor ne želi u timu? Da li je istina da mu je poslan poziv iako je ranije najavio da se neće moći odazvati zbog privatnih obaveza? Zbog čega se Kovačević ranije nije pozivao? Zašto se ignoriše najbolji strijelac Premijer lige Nemanja Bilbija koji je bio pozvan u prošlom prozoru a da nije odigrao niti minute, pa ga u posljednjim utakmicama nije bilo nikako? Kako to da je Rade Krunić povrijeđen a uredno trenira sa Milanom. Po kojim rezonima Nermin Zolotić koji igra u 1. ligi Portugala i igra sjajno ostaje bez poziva, a poziv dobija igrač iz 2. ranga iste zemlje? Odgovore na ova pitanja selektor mora dati javnosti!

Selektorska pozicija ne podrazumijeva samo onih nekoliko dana priprema i vođenje utakmica sa klupe. Selektor reprezentacije mora daleko više, posao selektora ujedno treba biti i građenje tima za budućnost. Meša Baždarević je svojevremeno zvao i razgovarao sa bilo kojim igračem u Evropi čije se prezime završava na „ić“, pa je tako jednom prilikom stupio u kontakt i sa današnjom zvijezdom Chelseaja, Christianom Pulišićem, iako kod Pulišića nije bilo teoretske šanse da zaigra za BiH, pohvalno je to što je Baždarević radio na dugoročnom planu jačanja reprezentacije.

Iako posljednjih mjeseci signale iz Njemačke šalju Ivan Šunjić (Hertha), Jakov Medić (St. Pauli) ili mladi Adis Jašić koji je sa Dedićem briljirao u austrijskom Wolfsbergeru a sada je jedan od najboljih igrača U-21 reprezentacije Austrije, pomalo razočaravauća činjenica je da se ni sa kim od navedenih igrača uopće nije razgovaralo.

Prošlo je vrijeme kada se moglo reći : „ako želi da igra neka se javi ili završi papire“. Reprezentativni fudbal osim nacionalnog ponosa je danas i ozbiljan biznis, svi se bore za dobre rezultate i sjajne zarade od UEFA-e i marketinga pa samim tim i bolje igrače. Pa tako i NS BiH zajedno sa selektorom mora ozbiljnije pristupiti ovom pitanju.

O radu Zvjezdana Misimovića nakon dolaska dvojca iz Švedske (Ahmedhodžić-Hadžikadunić) ne zna se apsolutno ništa. Ozbiljnije reprezentacije konstantno rade na pronalasku i vrbovanju novih igrača. Ne moramo ići daleko, dovoljno je pogledati kako to rade susjedna Hrvatska i Srbija, bore se za igrače koji i nisu rođeni u njihovim zemljama.

Indolentno i prilično nezainteresovano ponašanje u ovom slučaju nije dobro za budućnost bh. fudbala. Da bi bilo kojeg igrača privolio da igra za naš nacionalni tim, moramo mu pokazati da ga istinski želimo, da osjeti tu volju i borbu sa naše strane. Ne smijemo dozvoliti da to bude slučaj, niti da se igraču poruči da pored silnih klupskih obaveza, sam radi na pribavljanju neophodne dokumentacije.

Savez mora imati čovjeka koji će putovati Evropom, razgovarati se potencijalnim pojačanjima, uvjeriti ih da im je mjesto među „zmajevima“, čovjeka koji će ako to zahtijeva situacija čekati u redovima za pasoše, rodne listove, lobirati u Vijeću ministara…

Moramo sistemski raditi na jačanju nacionalnog tima, privoliti svakog potencijalnog igrača da izabere dres Bosne i Hercegovine, ne moliti ali lobirati i pokazati volju – apsolutno da! Izlizana je fraza da nam trebaju oni koji sami žele i koje srce zove, jer će svaki igrač koji pristane igrati za dres sa nacionalnim grbom, ako ništa onda barem radi sebe dati svoj maksimum sa željom da se prikaže u najboljem svjetlu.

Nažalost, ne posjećujemo niti one koje srce i domovina zaista zovu, nadajući se da će se eto oni sami sjetiti i pokucati na vrata saveza. U takvim slučajevima mnogi mladi igrači ne žele čekati da uđu u 30. godinu da bi ih se neko sjetio pozvati, biraju ono što im je ponuđeno u tom momentu – smatrajući to najboljom opcijom za svoju karijeru.

Selektor osim terena i rezultata koji želi ostvariti definitivno mora raditi i na jačanju reprezentacije u budućnosti. Nismo Brazil da imamo luksuz da se odričemo bilo koga.

Ovaj tim ima perspektivu, uz igrače poput Šunjića, Jašića, Medića, Zolotića definitivno bi dobili na dodatnoj širini i kvalitetu – sa kojim se možemo nadati plasmanu na Evropsko prvenstvo i svjetlijoj budućnosti.

 

Slični članci